To je naša stvarnost!

05.04.2022

To je naša stvarnost!

To je naša stvarnost!

Prođete li cestom od Umaga ka Bujama s lijeve strane u Juricanima, neposredno uz autobusno stajalište nalazi se mali spomen park koje ukrašavaju nekoliko borova, i spomenik životu Matreaštine. Rad akademskog kipara Aleksandra Rukavine. Podignut 1978. godine i vjerojatno i tada posljednji  put uređen. Za razliku od mnogih spomenika podignutim na sjećanja na antifašističku borbu, ovaj u Juricanima mnogo šire govori o vjekovnoj borbi potlačenog naroda za slobodom. Prilikom otvaranja posebno je naglašeno da spomenik simbolizira prošlost cijelog područja Materaštine od nađenih prvih spomenika pisanih glagoljicom zatim otpor fašizmu do razvoja Materaštine u slobodi. Spomenik se sastoji od kamenog popločenog prostora koji omeđuje valovito postavljen zid također od kamenih kvadrata visine preko dva metra. Na njegovu plaštu smješteni su u nizu okrugli bakreni reljefi promjera jedan metar i ploča s imenima palih boraca i žrtava fašističkog terora. Unutar kompleksa nalazi se kameni stol koji označava porijeklo slavenstva kao i nekoliko stabala što oplemenjuje cijeli ovaj kompleks.

Nekad prva slika/reljef

Danas

Na sedam bakrenih reljefa autor je izveo sedam scena koji simboliziraju razvoj toga kraja od njegova naseljavanja hrvatskim življem do života u slobodi. Na početku tih historijskih slika stoji reljef na kojem se vide dvije ruke, odnosno šake koje su glagoljicom ispisale riječi „Mi smo Hrvati“ Drugi prizor ima četiri figure, a predstavljaju narodne svirače i pjevače. U centru je svirač na sopilama koji sjedi, a s njegove desne strane svirač na mihu. S lijeva je postavljen ženska figura s rukama na bokovima, te iza nje još jedna također u jednostavnoj narodnoj nošnji. Ovaj prizor govori o životu naroda koji se napaja narodnim blagom i tradicijom. Na trećem reljefu prikazan je zatočenik kojeg je autor postavio u simetričnoj kompoziciji. U centru je muški lik vezanih ruku i stoji uspravno. S njegove desne i lijeve strane stoje dvije   ženske figure uspravne, vezanih ruku i uzdignute glave, a iza njih također s desna i lijeva dvije muške figure vezanih ruku, ali stoje uspravno i uzdignute glave. Četvrta slika prikazuje oslobodioca  partizana koji korača slobodno dok peta slika govori o bratstvu i jedinstvu na ovim prostorima. Skulptor je taj pojam personificirao kroz tri ženska lika u narodnim nošnjama tako da Istranka grli Slovenku i Talijanku. U šestoj slici autor prikazuje privrženost radu gdje kipar u prvi plan postavlja dva istarska goveda što upregnuti u ralo paraju brazde u plodnoj istarskoj zemlji. Iza njih slobodno korača težak  a iza njih se nazire dva vrha izrađena čvrstim ravnim linijama. Sedma slika prikazuje budućnost pionira i pionirku koji nestrpljivo čekaju svečani trenutak.

Da tako je spomenik izgledao te 1978. godine. Danas se ne može iz navedenih prizora malo toga nazrijeti. Bakrene ploče odavno je nagrizla bakrena patina prekrivajući i skrivajući svojom plavo zelenom podlogom značenje ovog spomenika. Još jedna zanimljivost ovog spomenika je glagoljični zapis MI SMO HRVATI. Tih godina to je bilo zabranjeno ali srećom pisano glagoljicom potpuno nerazumljivo tadašnji partijskim drugovima.

Odavno se o spomeniku nitko ne brine. Bilo je pokušaja da se nešto i učini kada je formiran prvi mjesni odbor, ali ostalo je sve na pokušaju. Gradske vlasti odavna su izgubile Materaštinu iz svojih planova, tako i ovaj mali kutak naše povijesti. O spomeniku više se ne brinu niti antifašisti kao da ih više nije briga. A i oni umaški kulturni muzejski radnici prolaze pokaraj spomenika kao turskog groblja. Ali to je naša stvarnost riječi su starih Matarocana.

Tekst:  Zlatan Varelija