Tomizzu kakvog ne poznajemo ili ti drugo viđenje Fulvija Tomizze

13.06.2021

Tomizzu kakvog ne poznajemo ili ti drugo viđenje Fulvija Tomizze

Tako je zborio Fabrio

Hrvatski Dan državnosti podsjetio je na one nemile dane neizvjesnosti pred Domovinski rat. Podijeljenosti među ljudima, strah i lutanja ili nepomirbu pojedinaca s povijesnim činjenicama unatoč jasno izraženoj volji naroda Istre na referendumu za odcjepljenjem iz Jugoslavije. U nastavku slijedi jedno takvo pismo priznatog književnika Nedeljka Fabrija upućenog, jednako uvaženom Fulviju Tomizzi. Rekli bismo, riječ je o polemiziranju na rubovima ratnog vihora prvih dana stvaranja mlade Hrvatske.

...........................................................................................................................................................................................................................................................

To znači da se svagdje i u svako vrijeme, u svakom djelu treba odlučiti za istinu. To se može jer istina u životnom i etičkom smislu nije nepoznanica. Dakle, u egzistencijalnom smislu istinito je ono što je pravedno, a pravedno je identično s dobrim. To svatko zna. Ne smije se dogoditi ono, što je pjesnik uočio kad je rekao: Video meliora proboque, deteriora sequor. Treba ostati kod onoga što je bolje. Tada će i put istine biti uspješniji. A to nije samo teorijski, već i društveno-etički zadatak svakog čovjeka. ( B. Bošnjak)

Otvoreno pismo Nedeljka Fabria Fulviju Tomizzi
Zagreb, početkom listopada 1991. g
Gospodine,
Upućujem Vam ovo pismo s mjesec dana zakašnjenja, jer u mojoj domovini Republici Hrvatskoj bjesni rat. Htio sam Vam pisati čim sam čuo za Vaš intrevju u torinskoj „La Stampi“ od 7. rujna ove godine, ali ja sam taj primjerak uglednoga dnevnika dobio tek danas, jer je u mojoj domovini rat, pa strane novine više ne stižu. No ljubaznošću jednog milanskog Hrvata Vaš intervju, napokon, stigao na moj stol, pa između dvije zračne uzbune ( a danas je tobože božja nedjelja, 6. Listopada), riskirajući neodlazak u sklonište, radije eto, pišem Vama.
A jednom davno već sam pisao o vama. Bilo je to u razdoblju od 1974 – 1977. godine, kada sam ispisao bogme punih devedeset stranica o Vašem opusu, i taj esej, potom, tiskao u knjizi Štavljenje štiva. Blago rečeno, niste bili suglasni s jednom mojom tvrdnjom izrečenom u tom opširnom analitičkom tekstu, koja se tvrdnja ticala iredentističkoga sentimenta u Italiji spram hrvatskih zemalja, pa su se naši odnosi, rekao bih na obostrano zadovoljstvo zaledili gotovo do nepozdravljanja pri slučajnim susretima u Veneciji, Trstu i u Istri. I tako odonda!
I evo danas, usred rata, ja Vam pišem! Zapravo, da nije ovoga rata, najvjerojatnije je da bih Vaš torinski intervju elegantno prešutio. Ta mi smo naše računovodstvo, kako bi rekao Krleža davno zaključili! Ali ovdje je rat, moj gospodine, i ja Vam jedino zato i pišem.
U spomenutom intervjuu postavljeno Vam je pitanje: Što se sada događa u Istri kada na dva koraka od nje „bjesni oluja“? Izvoljeli ste ovako odgovoriti: „Upravo se rađa novi paradoks. Naime, baš u Istri, koja je zbog svojih podjela i sraza, prije bila kamen smutnje, sada se rađa takvo javno mnijenje koje sebe ćuti prije „istrijanskim“ negoli srpskim ili hrvatskim ili talijanskim. Govori se talijanski, ili jedan mekani slavenski, jako mletački obojen. Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva – koji rezultati još uvijek nisu službeni – podvostručen je broj onih koji su se izjasnili kao Talijani: imade mnogo Hrvata koji svoju djecu šalju u talijanske škole“
Ako mislite da ću zbog ovakvih Vaših stavova ući sada u polemiku s Vama, onda se varate. Jer, Vaše je da slobodno izražavate svoje uvjerenje ( pa čak i o nepostojećem srpstvu Istre, odnosno o neslovenstvu Istre!), a na meni je da to provjerim kroz službene rezultate popisa stanovništva, kada oni budu obznanjeni. Čudi me jedino da ( ni dan – danas!) ne znate da postoje jezici hrvatski i slovenski, a da slavo – jezika nema nigdje.
Nastavili ste, dalje ovako : „ Stoji činjenica da je stanovništvo jako stopljeno, vrlo je teško razlikovati narodnosti, vlada neka vrst polutanstva kao u Meksiku, i možda je baš to razlogom što se, kao vrlo pozitivna odlika, pojavio pokret zdravog razuma i solidarnosti. Utemeljen je naime Sabor (Istarski demokratski sabor, op. N. F.), u koji su pristupili mnogi gradonačelnici, koji mora posvjedočiti da je naša najveća povijesna nevolja bilo naše utjecanje nacionalizma i nasilno oblačenje nacionalnih odijela, što je imalo bolne posljedice. Istra, maleni uzorak mira ostvaren između različitih etnija, sutra može biti prispodobljena s vratima koja su otvorena k Evropi.
I opet se varate ako mislite da Vam zbog ovoga pišem. Ta niste mi rekli ništa novog: već sam u eseju o Vašem opusu zauzeo stav posve različit od ovoga vašeg. I tada, kao i danas, Vi zastupate mišljenje koje sam ja ovako sažeo: „Roman Bolji život, čini se, konačno raspliće i nedvosmisleno pojašnjava kompleks što ga u sebi nosi književnost Fulvija Tomizze ipak i zaista utemeljen na spisateljevoj utopijskoj ideji da je Istra (ili bar njen sjeverozapadni dio) zasebna geo-etnička i povijesna cjelina, a stanovnik istre (ili barem njenog sjeverozapadnog dijela) po narodnosti mješanac, bastard. (Štavljenje štiva Zagreb 1977, str.194).
Ja, naprotiv, i to pogotovo i s razlogom baš danas, i dalje ostajem biti zagovornikom Istre kao tla autohtonih vrijednosti – hrvatskih, slovenskih i talijanskih.
Nemam pravo odlučivati u ime onih 15.000 Talijana koliko ih danas uz sve još ima u Istri, ali znam da nema naroda na svijetu koji bi se htio i mogao odreći glagoljice, Istarskog razvoda, hrvatskog protestantizma, hrvatskog preporoda i hrvatskog antifašizma, kao što je to slučaj s Hrvatima Istre i njihovim ključnim povijesnim etapama! Vaše je puno pravo da izjavite :;“Ja se ne osjećam Talijanom. Ne, ja sam Istranin, nisam Talijan“ ali isto tako Vi ne smijete poistrijaniti, pobastarditi one Hrvate koji i dalje ćute Istru kao svoju hrvatsku očevinu.
S obzirom da sam preskočio pola Vašeg intervjua koji se tiče poraća u istri i tamošnjih i tadašnjih strahota jugoslavenskog staljinizma, jer se tu u ocjenama uglavnom slažemo (uostalom, Vi ste iz tog dramatičnog razdoblja izdjeljali svoju Istarsku trilogiju, a ja moju Jadransku duologiju, što vama dakako, nije poznato, jer Vas takvo što iz Hrvatske ne zanima), a i zato jer se Vaš intervju bliži kraju, pitat ćete se: pa zbog čega on meni uopće piše?
U tom grmu i leži zec! Pišem Vam upravo zbog završnih rečenica Vašeg intervju. Naime, na pitanje novinara: kakva je budućnost Jugoslavije, Vi ste, moj gospodine odgovorili:
„Paradoks koji se sada događa sadržan je u činjenici da je ta zemlja, koja se prva pobunila protiv staljinističkog bloka, sada ujedno posljednja koja ima armiju koja se bori pod crvenom zvijezdom. Komunizam je maska kojom Srbi štite svoju egzistenciju, to je jasno, Ali vjerujte mi, suočen sa zahtjevom Slovenaca i Hrvata za slobodom, ne mogu a da ne pomislim kako su baš oni doprinijeli stvaranju ove Jugoslavije i to istim metodama netrpeljivosti spram vlastite talijanske i austrijske manjine, na koje se metode oni danas žale. Okrutnosti bijahu u prošlosti strahovite i međusobne. Intervjuirajući Antu Pavelića, vođu hrvatskih ustaša, Malaparte je primijetio da ovaj debelo nakon završetka rata, čuva kovčežić u kome su bile iskopane oči Srba (…)“
Kao prvo, moj compagno, za vas kao da ne postoje normalni, uljuđeni, civilizirani Hrvati, nego jedino Hrvati staljiniste i Hrvati ustaše! Rat o kome se Vi, dakako ne izjašnjavate, jest rat 94% hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske koji nisu staljiniste i nisu ustaše, nego su upravo kao što rekoh: normalni, uljuđeni i civilizirani Hrvati koji hoće sebi izboriti ( u ratu koji im je nametnut) baš takvu državu: uljuđenu i civiliziranu. A Vi nam, i to sada, usred rata, podmećete, zlobno i zlokobno, ni manje ni više nego koljačko ustaštvo, pri čemu Vam je krunski svjedok jedan Malaparte!
I kao drugo, moj compare, morali ste već do sada saznati tko je Curzio Malaparte i kakve je vrsti njegova koju nam sada Vi u Torinu podmećete kao tobožnju grozovitu hrvatsku istinu i zbilju. Taj politički smutljivac i svrzimantija, non plus ultra objavio je naime u ustaškoj „Spremnosti“ ( u broju 17. od 21. lipnja 1942.godine na str 2.) panegirik – tekst pod nazivom Lik Ante Pavelića, jer je u to doba bio zagriženi fašista ( a završiti će kao zagriženi maozedongovac!), da bi, naprotiv u knjizi Kaput (1945.) u poglavlju Kotarica ostriga izmislio jezovitu priču o iskopanim očima („To je poklon mojih vjernih ustaša. Ovdje ima 20 kilograma ljudskih očiju“ – kako piše u 13. poglavlju spomenute knjige) .
Slučaj je međutim, u hrvatskoj i svjetskoj publicistici, već davno razjašnjen i skinut sa dnevnog reda. Naime tom izmišljotinom htio je Malapartea kao gorljiva fašista pokolebati u Zagrebu 1941. Ili 1942. tadašnji njegov vodič po gradu hrvatski pjesnik Viktor Vida! Uostalom, sam Malaparte je, u novinama „La Razon“ (Buenos Aries 12. ožujka 1960.) razotkrio vlastitu književnu laž: „Želio sam postići učinak, simbolizirati užas, ne može se raniti mašta ribizlom“!
Ali Vi, moj compaesano, ne samo da ne vjerujete zdravom razumu to jest okulistima (koji kažu da tako što nije moguće), nego Vi naprotiv vjerujete još i u vlastitu dodatnu laž da su tobožnje iskopane oči mogle istarjavati u kovčežiću čak nekoliko godina! Jer Vi se usuđujete pridodati da su oči istarjavale od 1941. Ili 1942. godine sve do „debelo nakon završetka rata“!!!
Moj gospodine! Da ste imali imalo obzira prema Vašim čitateljima u Istri i u ostaloj Hrvatskoj, Vi nam sličnu rabotu ne bi učinili.
Dvojica istarskih Hrvata ( od kojih je jedan u međuvremenu umro) godinama puhali su vam iz petnih žila u rog i promicali Vam ime u hrvatskim krajevima (dok je istodobno njihova Komunistička partija nas normalne i civilizirane Hrvate dvadeset godinicah držala na ledu); u Puli hrvatski čakavski sabor tiskao Vam je „Odabrana djela“ u čak pet knjiga i ja sam zaboravio na Vaše ponašanje prema meni i prihvatio ponudu da za uglednog zagrebačkog izdavača napišem recenziju (dakako pozitivnu) Vašeg romana Peto godišnje doba, koje je potom prošle godine tiskao.. I sve tako redom, godinama moj gospodine.
A Vi nama ovako!
Pa dopadne li Vam ovo pismo u ruke, ne odgovarajte meni, molim Vas, nego se debelo ispričajte Vašim čitateljima antifašistima u Hrvatskoj, koja će – njihovom zaslugom – do tada biti slobodna i nezavisna europska Republika Hrvatska, bilo to kome od vas drago ili ne.
Vaš nekadašnji laudator.
Nedjeljko Fabrio – Vjesnik, Zagreb 8.listopada 1991.