Tranzicija je kao bijela kuga- Čepić drugi dio

28.03.2022

Tranzicija je kao bijela kuga- Čepić drugi dio

Tranzicija je kao bijela kuga- Čepić drugi dio

            Na samoj uzvisini nešto ispred sela Čepić nalazi se crkva Majke Božje Snježne. Crkvu su gradila dva majstora graditelja: Matej iz Pule i Petar iz Ljubljane. Stavljena je pod krov i dovršena 10. studenoga 1492. godine što je razvidno iz natpisa na zidu iznad južnih arkada. Prvi koji je oduševljeno pisao o ovoj crkvi je novigradski biskup Giaccomo Tommasini (1595-1654). Po njegovu mišljenju crkva se počela graditi 1460. godine a završena kao što natpis kaže 1492. Što se tiče doprinosa za izgradnju ove crkve, biskup Tommasini iznosi zanimljivu priču koju je čuo od čovjeka koji je poznavao očevica gradnje. On piše da je crkva sagrađena prilozima nekih koji su nekakvim čudesima obmanjivali ljude, tako da je mnogobrojni narod pristizao i darivao volove, krave, telad, ovce i druge razne darove u velikim količinama. Stoga nije neosnovana činjenica da je ovoj crkvi iz XV. st. dat takav značaj. Nevjerojatna je činjenica da se ova crkva sagradila samo doprinosima čepićkog kraja i ljudi  tog kraja. Bliže je istini pretpostavka da su crkvu sagradili prilozima ljudi čepićkog kraja i obitelj Gravisi u namjeri da Čepić postane župa i župno središte sa ovom najmonumentalnijom sakralnom građevinom na Bujštini. Znano je da je u to vrijeme Čepić bio u posjedu obitelji Gravisi, čija su tijela pokopana u lijevoj strani prezbiterija ove crkve. Obitelj Gravisi bila je veoma religiozna i kad je u crkvi pokopana i to u najistaknutijem mjestu može se sa sigurnošću reći da je morala mnogo doprinijeti pri izgradnji crkve. Legenda o postanku ove crkve slična je legendi bazilike «S. Maria Maggiore» u Rimu. Usred bijela dana 5. kolovoza pao je snijeg samo na onoliku površinu tla kolika je trebala biti crkva. 

Jedna od prvih trobrodnih crkava u Istri MBS

Crkva je po završetku posvećena Majci Božjoj Snježnoj. To je trobrodna crkva s poligonalnom apsidom. Nad svetištem je mrežasti svod a kruškolika rebra poduprta su figuralnim konzolama i sastaju se sa figuralnim kamenima. Neki kapiteli su figuralno ukrašeni. U unutrašnjosti crkve je ploča s glagoljskim natpisom iz 1588. g. Zvonik je visok 15 m sa dva zvona. Crkva nikad nije imala svojeg redovitog župnika. Najveći vjerski blagdan ovog kraja je 5. kolovoza kada se slavi u ovoj crkvi blagdan Gospe Snježne. Tog dana održava se svečana procesija. Zanimljivo je spomenuti da su se nekada tom prigodom natjecali crkveni zborovi Šterne i Čepića. Prigodom dana proštenja, kada su se odvijale svečane procesije čepićki pjevački zbor nije dopuštao šteranskom da pjeva dok se procesija kretala čepićkim područjima i obratno. Danas su ove sitne netrpeljivosti nestale.

Unutrašnjost crkve Majke Božje Snježne

            Selo se smjestilo uzdižući se i prateći brežuljak. Na vrhu brežuljka uz obiteljsku kuću plemićke porodice Gravisi koja se i danas ponosno uzdiže, smješteno je groblje sa malom crkvom Presvijetlog Trojstva. Crkva je sagrađena u XVII. st. na  ostacima temelja stare crkve. Slavenske nekropole obično su bile smještene na vrhovima brežuljaka, a grobljanske crkve obično su kasnije podignute u romaničko doba ili kasnije. Sve ovo ukazuje da su Slaveni vrlo rano naselili ove krajeve.

             

            « Kada se sjetim mladih dana, sjetim se da je u selu  bilo mnogo magaraca. Po tome je selo bilo nadaleko čuveno. Sjećam se, a to su mi pričali i moji stariji, da nije bilo obitelji u selu koja nije imala po nekoliko magaraca. Magarci su ljudima uz poljoprivredu bili izvor prihoda. Na njihovim su se leđima  nosila drva  preko ovih visova do Kućibrega ili preko Toplovca za Trst ili «Ćićkim putem» put Pirana. Tako su živjeli moji stari « priča jedan mještanin . « Naša «Vala» u ljetnim mjesecima bila je puna magaradi koja se napasala na ovim zelenim brdima. Kasnije, kada je 1965. godine selo dobilo struju, počelo se polako odlaziti na poslove u Buje ili dalje do mora. Tako sam i ja sa mnogim mojim susjedima otišao na rad u Buje. Ali tranzicija je nas radnike bacila na cestu Kopar -Trst -Europa ali tim putem su otišli  samo mladi, oni koji su mogli dobro hodati. Mi stariji ostali smo na selu. Dugo godina smo bili bez vode u selu. Po vodu smo išli magarcima sa brentama dolje u našu «Valu» gdje je postojao prirodni izvor. Voda je stigla u selo 1988. godine pa je tako potreba za magarcima bila sve manja a posljednji je magarac iz sela prodan  prošle godine . Neki su stanovnici sela otišli raditi u Trst, poneko još radi u nekoj tvrtki u okolini ali većina stanovnika mora živjeti od ovo malo zemlje što obrađuje « završava svoju priču M.G.

            Tranzicijsko vrijeme nagriza mnoga sela pa i Čepić. Razbija stare stoljetne pečate a izbacuje nove, labave i promjenjive, možemo reći šture, ali životno laganije i udobnije, situirane bolje ali duhovno sive i plitke. Nesigurne za staračku budućnost te se neki s pravom pitaju  tko će tim starcima zaklopiti oči i tko će ih otpratiti pod čemprese.

 

 


            Danas je crkva Majke Božje Snježne predmet interesa nekih novih ljudi. Oko crkve, koja nije ništa izgubila od svojeg prvobitnog sjaja ni ljepote arhitekture, sakupljaju se grupe ljudi noseći sa sobom visak, govoreći i tražeći pozitivna bioenergetička zračenja. Tu se mogu naći ljudi raznih godišta kako nepomično stoje, govoreći kako prazne postojeće baterije i obnavljaju ih pozitivnim zračenjima. Pa onda nije  čudno što je ovdje 5. kolovoza pao snijeg jer ovo je mjesto bioenergetičkog zračenja govore posjetioci. I svakim danom dolaze u sve većem broju.

 

 

 

Tekst Zlatan Varelija