Trebamo li se ponositi kazališnom dvoranom s nazivom „Antonio Coslovich“ ?

08.05.2022

Trebamo li se ponositi kazališnom dvoranom s nazivom „Antonio Coslovich“ ?

Trebamo li se ponositi kazališnom dvoranom s nazivom „Antonio Coslovich“ ?

 

Čitam izjave umaške oporbe na posljednjoj tiskovnoj konferenciji na kojoj je poručeno slijedeće:

 „ Ante Babić i Antonio Coslovich bili su ideološki protivnici“.

Tko su bili ova dvojica imenovanih od kojih, po prvome je nazvano Pučko učilište a po drugome, naša gradska kazališna dvorana.

Ante Babić je legendarno ime u ovim krajevima, i dovoljno je prošetati se do groblja u Lovrečici i pročitati što piše na nadgrobnom spomeniku obitelji Babić. Račja vas na Ćićariji je mjesto pogibije Ante Babića 7.05.1944, otac Augustin poginuo 1944. u konc logoru Dachau a majka Antonia, u konc logoru Rawensbrück,1945.godine.

Iskreno, za ime Antonio Coslovich, čuo sam tek unazad nekoliko godina kada je njegovo poprsje postavljeno u obližnjem parku. Nisam išao istraživati njegove povijesne „zasluge“ za Umag.

Nakon što su „gradski oci“ odlučili kazališnoj dvorani dati njegovo ime na službenim stranicama Grada Umaga-Umago, objavljeno je između ostalog slijedeće:

Umaška dvorana od danas dobiva i svoje novo ime – Kazališna dvorana „Antonio Coslovich“, ime simbola i promotora umaške kazališne scene iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Bista Antonija Coslovicha dočekat će sve gledatelje u samom atriju kazališne dvorane te im „zaželjeti“ dobrodošlicu u novouređeno umaško kazalište, službeno izjavljuju iz gradske administracije.
La Voce del popolo iz Rijeke, iz pera lokalnog dopisnika Franca Sodomaca, objavio je, da se Antonio Coslovich smatra ocem umaške kazališne scene i u namjeri da se istakne njegova važna uloga, poprsje koje se dotad nalazilo na trgu 1.svibnja premješteno je u atrij novouređene dvorane.

 

Knjiga „IL TEATRO ITALIANO NEL TEMPO DEL FASCISMO“

 

Knjigu gornjeg naslova napisao je Gianfranco Pedulla', specijalist europskog teatra 19.stoljeća, rođen 1957. u gradu Crotone, u regiji Calabria. Knjiga košta nekih 20 eura, izdanje 2009. i bilo bi dobro, da je kupi Grad Umago-Umago, Gradonačelnik i njegovi zamjenici pročitaju a zatim knjigu poklone gradskoj knjižnici.

Sasvim sigurno, bio bi to značajan doprinos podizanju opće kulture Gradonačelnika i njegovih zamjenika te građana Umaga jer bi nakon toga, svi mi, bolje razumjeli u kakvim uvjetima su se prikazivale kazališne predstave u vrijeme dvadesetogodišnje fašističke vlasti u Italiji, državi kojoj je pripadao i Umag,.

Ne znam, u koju kategoriju spada hvaljenje Antonia Coslovicha da je bio „simbol i promotor“ umaške kazališne scene. Jedno je sigurno, za upravljanje kazalištem u vrijeme fašizma, bila je neophodna i zahtjevan uska povezanost i lojalnost naspram  fašističke vlasti , jer su kazališta u ono vrijeme, bila jako i važno sredstvo fašističke propagande.

Nije bio televizije i interneta, što znači, da osim knjiga i novina, upravo su film i kazalište, bili medij za veličanje postignutih uspjeha fašističkog režima na svim područjima djelovanja.

U knjizi IL TEATRO ITALIANO NEL TEMPO DEL FASCISMO (talijanski teatar u vrijeme fašizma) , autor Pedulla' je zapisao i slijedeće:  „teatar propagande, oružje dvadesetogodišnje fašističke vladavine“.

Svaki totalitarni režim  koji se mora poštovati (strahopoštovanje) prepoznaje važnost prenošenja svojih ideja preko raspoloživih masovnih medija kao polugu za dobivanje narodnog pristanka.

Vrlo jasan i blještav primjer u trci za narodni pristanak je onaj, od fašističkog režima i njegove koncepcije teatra, kao oružja koji može stvoriti mitove i primjere koje treba slijediti, konstatirali su neki talijanski autori.

 

Umaško kazalište kojim je upravljao Antonio Coslovich

 

Nisam uspio pročitati, valjda oni koji su dali i sproveli prijedlog znaju, u čemu se sastoji značaj Coslovicha za umaško kazalište? Tko zna, možda je on, organizirao kazališne predstave koje nisu bile obojane fašističkom propagandom ? Možda su njegove predstave bile „čista“ kultura, a fašističke vlasti i propaganda nisu imale nikakvog utjecaja, iako je zakonom bilo predviđeno da odobrenje za sadržaj kazališne predstave, daje prefekt policije?

U Istri, gdje se fažizam radikalno obračunavao sa slavenskim življem, nasilno talijanizirao imena i prezimena, batinao i brutalno silio ljude da gutaju ricinus, zatvarao i ubijao, teško je vjerovati, da su kazališne predstave bile slobodne i bez cenzure. Tko su uostalom bili posjetitelji tih kazališnih predstava u Umagu ?

Stoga, postavlja se pitanje, tko je u Umagu u tim godinama mogao upravljati kazališnim predstavama ? Sasvim sigurno, netko dobro „inkorporiran“ u fašističke strukture. Netko, u kojeg diktatura ima povjerenja.

Čini mi se, trebalo je puno ozbiljnije i odgovornije istražiti „zasluge Antonia Coslovocha kao simbola i promotora“ umaške kazališne scene.

No, poznajući lik i djelo Vilija Bassanesea, čovjeka bez političke ideologije, ne treba se čuditi da je Umag dobio kazališnu dvoranu koja se naziva „Antonio Coslovich“. Vjerojatno, iz nekih razloga koji njemu konveniraju, Bassanese je odlučio dati to ime, na svoj kontroverzan način, onaj kojeg poznajemo.

A možda se sve dogodilo samo zbog činjenice da su obojica porijeklom iz „kultne“ Materade ?

 

Antifašističke udruge „spavaju cjelogodišnji san“

 

Više me u stvari začuđuju antifašisti. Pripadnike tih udruga, može se susresti svugdje gdje se nešto slavi i fešta u ime antifašizma ali i drugih razloga. Istina, nema više onih pravih antifašista koji su se borili protiv nacifašizma u 2. svjetskom ratu. Ne bave se ovi današnji antifašisti nekim „sporednim“ pitanjima kao što su nazivi kazališnih dvorana. Pamte samo ono što svake godine ponavljaju kod obljetnica, uvijek isto. Niti govore ne trebaju pisati, sadržaj teksta se ne mijenja. Ipak, niti njima, malo istraživačkog rada na nekim povijesnim događajima ne bi škodilo.

Sasvim vjerojatno, antifašisti su bili i ovog 6.svibnja u kazališnoj dvorani Antonio Coslovich i skupa sa Predsjednikom Milanovićem, pljeskali vrhunskim rezultatima 13-godišnjeg upravljanja Gradom Umagom od strane Gradonačelnika Vilija Bassanesea.

Politika je kao i uvijek, dvolična, lažna i prijetvorna. Izvana gladac a iznutra jadac. Milanović je pohvalio  čisti i bogati Umag. Mi znamo da baš i nije tako. Niti je čist a niti bogat. Gradovi ili općine koji moraju prodavati puno imovine da bi nešto gradili jer nemaju dovoljno redovnih poreznih prihoda, nisu bogati. Prodavati imovinu da bi se nešto gradilo može svatko.

Ima nešto u čemu je Milanović pogodio. Treba više koristiti EU fondove. Umag se ne može pohvaliti visokim iznosima iskorištenog novca iz EU fondova. Što znači 400 milijuna kuna EU novca ? O tome bi se dalo diskutirati.

Za one vlastodršče koji vole „preko koljena“ izabirati razne izvođače radova, novac iz EU fondova nije previše primamljiv. Važe stroži ja pravila procedure natječaja i manje se može manipulirati tim novcima.

Onaj koji dugo vlada, izgubi osjećaj razlikovanja vlasništva. Pobrkaju se kriteriji pa se dugogodišnjem vladaru čini da je „sve njegovo“ i tako se ponaša.

Nadjenuti ime gradskoj kazališnoj dvorani po čovjeku koji je upravljao kazalištem u vrijeme fašizma, najmanji je problem.

Baš zato, bilo je bolje umaškoj gradskoj kazališnoj dvorani staviti ime „Damir Zlatar Frey“.On je zaista puno učinio za afirmaciju naše kazališne scene. Pravi simbol i promotor umaškog kazališta. Svi smo tome svjedoci, dok se za Antonia Coslovicha ne zna.

Netko će reći, pa Damir Zlatan Frey, je hvala bogu živ. Mogu samo odgovoriti, hvala bogu, živ je i  Goran Ivanišević, pa nije bilo smetnje da ATP stadion u Stella Marisu nosi njegovo ime.

 

Piše: Veljko Ivančić