TRŠĆANSKI MUZEJ KOJI „PUŠTA“ HRVATSKU HIMNU

17.10.2021

TRŠĆANSKI MUZEJ KOJI „PUŠTA“ HRVATSKU HIMNU

TRŠĆANSKI MUZEJ KOJI „PUŠTA“ HRVATSKU HIMNU

Nedjelja, 10.listopada 2021.god., „čitav svijet“ se sjatio uz obalu Piazza Unita' u Trstu, zbog Barcolane.

Krenuo sam iz Umaga da vidim Barcolanu ali nisam vidio niti jedno plovilo od njih 1650 koliko se jedrilica toga dana prijavilo za čuvenu Tršćansku regatu.

Po običaju, moju je pažnju privukla jedna druga lokacija u Trstu, MUSEO DELLA GUERRA PER LA PACE  -DIEGO DE HENRIQUEZ.

Tko je bio Diego de Henriquez ?

Poznata povjesničarka Claudia Cernigoi iz Trsta za Diega de Henriqueza piše, da je bio jedna od najinteresantnijih i misterioznijih ličnosti poslijeratnog Trsta. Bio je rođen u Trstu 1909.god. i svoju životnu egzistenciju proveo je skupljajući oružje i ratnu opremu svih vrsta s namjerom da stvori muzej koji će svojim eksponatima biti u stvari upozorenje za mir.

Vrijednost eksponata koje je De Henriquez za života uspio sakupiti, početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, procijenjena je na tadašnjih 30 milijardi lira.

U svom dugom životu kolekcionara, Diego de Henriquez, nije samo skupljao oružje, već je vrlo brižljivo i pedantno pisao bilješke o raznim događajima koji su se zbivali tokom i nakon 2.Svjetskog rata u Trstu i Julijskoj krajini.

Diego de Henriquez bio je učenjak koji je savršeno govorio 12 stranih jezika europskih naroda a među njima slovenski i hrvatski jezik pa stoga nije imao poteškoća sporazumijevati se sa „svima“, sukobljenim stranama rata a često puta je i poslužio kao njihov prevoditelj.

Bilješke koje je ovaj misteriozni Tršćanin pisao, poznate su kao I DIARI DI DIEGO DE HENRIQUEZ.

Priznajem, osnovni razlog zbog kojeg sam posjetio muzej nazvan njemu u čast nije bilo razgledavanje oružja već moja znatiželja da saznam nešto više o njegovim dnevnicima.

 

Što je Diego de Henriquez zapisao u svojim dnevnicima i zašto je spavao u mrtvačkom kovčegu ?

 

Diego de Henriquez napisao je puno toga u svojim dnevnicima kojih je bilo 287 sa oko 50.000 stranica.

U razgovoru sa službenicom muzeja, saznao sam da se u jednoj posebnoj prostoriji koja nije dostupna posjetiocima, čuvaju  dnevnici koji su spašeni nakon požara u skladištu, u kojem je De Henriquez čuvao svu svoju dokumentaciju, stotine knjižica i zapisa, svjedočanstva o svim važnim događajima u Trstu od 1942. do 1974.g.

02.svibnja 1974. g. u 23 sati i 12 minuta, nakon dojave susjeda o vatri i dimu, vatrogasci su provalili ulazna vrata nekog skladišta u centru Trsta. Ulaskom u skladište, vatrogasci su se našli usred požara koji je zahvatio čitav prostor bez saznanja u tom trenutku, da se u jednoj maloj prostoriji unutar skladišta nalazi karbonizirano tijelo poznatog kolekcionara.

U prvi mah činilo se da je riječ o nesretnom slučaju pa nije službeno zatražena autopsija te su istražne radnje završene 9.srpnja iste godine. Nakon nekog vremena, počele su curiti neke indiskretnosti da su u požaru izgorjeli dnevnici u kojima je krajem srpnja 1945. De Henriquez zapisao razne poruke i imena koje su na zidovima nacističkog lagera San Saba, pisali zatočenici.

U ono vrijeme, nakon požara, kružile su glasine da je smrt De Henriqueza koincidirala sa predstojećim suđenjima nacističkim zločincima iz San Sabe a u dnevnicima su bila zapisana imena njihovih tršćanskih kolaboracionista koji su potkazivali pripadnike židovskih, talijanskih i slavenskih  obitelji.

U svakom slučaju, sve izražene sumnje u namjerno potpaljivanje skladišta stavljene su ad akta u studenom 1975. kada je istražni sudac konstatirao da zbog nedostatka autopsije nije bilo moguće  ustanoviti istinu o uzrocima požara i  stradavanja De Henriqueza.

Posjetio sam mjesto stradanja De Henriqueza u ulici San Maurizio 13 u Trstu, ulici koja se nalazi preko puta bolnice, Ospedale  Maggiore. Danas više ništa ne odaje da se tamo nalazilo skladište u kojem je kolekcionar najviše vremena boravio a noću i spavao.

 

Kada je riječ o životu De Henriqueza posebno zanimljiv je podatak da je spavao u mrtvačkom sanduku. Na pitanje znatiželjnih zašto spava u tako bizarnom „krevetu“ on je odgovarao da je u biti, ionako već mrtav, pa ne vidi razloga da to ne čini.

Neki drugi izvori kažu da je spavanje u mrtvačkom sanduku bio način da se zaštiti od vlage u skladištu kojeg nikako nije želio napustiti čuvajući ljubomorno svoje dnevnike, fotografije i razne vojne eksponate.

 

Hvale vrijedna historiografska istraga pukovnika financijske policije

 

Umirovljeni pukovnik talijanske finance Vincenzo Cerceo uspio je u pravom „ pothvatu“, prolistati dobar dio dnevnika Diega de Henriqueza i javnosti prenijeti više vrlo zanimljivih i intrigantnih informacija i podataka koje je u njima pronašao.

Vincenzo Cerceo spada u red savjesnih i istinoljubivih pripadnika talijanske Guardia di finanza koji se tokom svoje radne karijere u više navrata sukobljavao sa svojim pretpostavljenima „zbog različitih pogleda“ u istragama o ilegalnim aktivnostima i organiziranom kriminalu.

Zbog te svoje sklonosti često su ga po „kazni“ selili u razne talijanske provincije a među njima i u Trst gdje je 1991.g. bio na čelu Operativnog odjela za borbu protiv droge u regiji Friuli Venezia Giulia. Naknadno je premješten u Istražni odjel za organizirani kriminal regije FVG.

Ono što je važno naglasiti kada je riječ o historiografskom istraživanju Vincenza Cercea je njegova upornost da dobije mogućnost čitanja nedostupnih dnevnika Diega de Henriqueza. On je tu svoju potragu vrlo slikovito objasnio u jednom snimljenom razgovoru sa novinarkom Barbarom Mapelli u jednoj emisiji Telepadania „Da Nord a Nord“ u veljači 2014.g.

Ono što je Vincenzo Cerceo otkrio u dnevnicima De Henriqueza značajno odstupa od tvrdnji službene talijanske historiografije i povjesničara o događajima u Trstu tokom i poslije 2.Svjetskog rata.

Za nas, s ove strane granice, posebno su interesantne bile zabilješke De Henriqueza o načinu administrativnog upravljanja Trstom u vrijeme 42 dana jugoslavenske vojne okupacije u tom gradu i usporedba sa savezničkom administracijom nakon odlaska jedinica IV Armije.

O 42 dana prisutnosti partizanskih jedinica u Trstu, s talijanske strane rečeno je dosad sve najgore.

„Ružni, prljavi i zli“ mogli bi se pod zajedničkim nazivom (talijanska verzija) opisati jugoslavenski partizani koji su 01.svibnja 1945. ušli u Trst i preuzeli vojnu i administrativnu kontrolu u glavnom gradu Julijske krajine.

U svome televizijskom nastupu, Vincenzo Cerceo je posebno naglasio potrebu da talijanski povjesničari odgovorno i s interesom pristupe pregledu i analizi De Henriquezovih dnevnika koji predstavljaju autentično svjedočanstvo o mnogim važnim događajima u Trstu i oko njega u tim sudbonosnim godinama.

Diego de Henriquez je u svojim dnevnicima zapisao i razgovore koje je vodio sa kapetanom Miani koji je u travnju i svibnju 1945.god. bio vođa „Corpo volontario della liberta'“ (partizani nekomunisti)  a ispričao je događanja vezana za uhićenja Tršćana i njihovu otpremu u lagere na području Slovenije.

Vincenzo Cerceo je doslovce prepričao ono što je pročitao u dnevnicima Henriqueza i to kako slijedi:

„ Kapetan Miani je početkom 50-tih godina ispričao De Henriquezu da je broj Tršćana koji su bili deportirani u zatvoreničke logore preko granice bio nešto preko 500 ali mi povećavamo brojeve i nastavljamo naglašavati taj fenomen i spominjemo da su bile tisuće a to činimo jer nam odgovara s aspekta antikomunizma i Anti slavenstva. Čini mi se da je ovo vrlo važna izjava koja bi se trebala uzeti u obzir, nastavlja razgovor Vincenzo Cerceo.“Van je svake diskusije da su se desili zločini ali se u kvantitativnom smislu ovaj fenomen jako povećao odnosno pogoršao“.

 

Vraćajući se na nedjeljni obilazak i posjetu muzeju Diego de Henriquez u Trstu, dojmilo me, kada sam naišao na dio izložbenog prostora u kojem se mogla vidjeti snimka povijesnog susreta 3 predsjednika, Italije Giorgia Napolitana, Slovenije Danila Turka i Hrvatske Ive Josipovića.

Susret se dogodio u Trstu u srpnju 2010.god. na Putevima prijateljstva i to na Piazza Unita', a čuveni dirigent Riccardo Mutti dirigirao je orkestrima i vokalnim ansamblima iz Ravenne, Ljubljane i Zagreba. U muzeju, bilo je ugodno slušati 3 nacionalne himne koje su se puštale kontinuirano a među njima i naša hrvatska himna.

Opširnije o sadržaju dnevnika Diega de Henriqueza u jednom od budućih članaka na tu temu.

 

Piše: Veljko Ivančić

 

 

Za vrijeme 2.Svjetskog rata Diego de Henriquez odbio je kao časnik Crnih košulja (Milizia volontaria per la sicurezza nazionale) aktivnu službu i uz pomoć prijatelja zapovjednika dobiti zadatak sakupljanja raznih dijelova oružja i vojne opreme iz 1.Svjetskog rata. Dobio je kamion i 3 vojnika na raspolaganje i slobodu kretanja po čitavom području provincije Trsta i šire.