U posjet Šuranima i jednoj od najvećih istarskih fojbi 1943.

07.10.2020

U posjet Šuranima i jednoj od najvećih istarskih fojbi 1943.

Norma Cossetto, jedna od prvih žrtvi fojbe u Šuranima

Puno puta, od osnovne škole nadalje, „naslušali“ smo se o razdoblju dvadesetogodišnje fašističke vladavine u Istri, o nasilnom mijenjanju slavenskih prezimena u talijanske, o zabrani upotrebe domaćeg čakavskog ili hrvatskog jezika ili o ricinusu. U puno manjoj mjeri, „naučili su nas“ kako je u stvari talijanski fašizam upropaštavao istarsko selo ? Vrlo „efikasna“ mjera kontrole svojih seljaka podanika bila je porezni sistem i obavezna prodaja poljoprivrednih proizvoda državnim silosima po niskim cijenama. Netržišne cijene otkupa su same po sebi financijski uništavale seljake do konačne propasti uslijed dugova i gubitka poljoprivrednog zemljišta, koje su potom, vrlo povoljno kupovali, talijanski fašisti, trgovci, advokati, grofovi, veleposjednici. Treba li onda čuditi žestina bijesa kojom su se netom naoružani seljaci, okomili na predstavnike talijanske fašističke vlasti u Istri nakon kapitulacije Italije ? 

Jeste li čuli za Normu Cossetto?

Norma Cossetto je bila kći Giusseppea Cossetta i Margherite Micattovi (Mihatović) i rodila se 17.svibnja 1920. u Labincima. Njen je otac bio jedan od najvećih istarskih crnokošuljaša i zemljoposjednika, a to je jednim dijelom postao nakon oduzimanja zemlje hrvatskim seljacima koji su potom postali njegovi kolonati ili zakupci, piše Giaccomo Scotti u knjizi „Krik iz fojbe“. Giuseppe Cossetto je obnašao razne prestižne funkcije u istarskoj fašističkoj hijerarhiji, nastavlja Scotti, pa je tako bio i : državni povjerenik za Seoske štedionice u Istri,godinama gradonačelnik Vižinade, sekretar fašističke stranke u istoj općini,te visoki oficir(capomanipolo)Dragovoljačke milicije za narodnu sigurnost(Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale). Upravo su Seoske štedionice imale zloglasne funkcije sa određenim posljedicama na području Poreča, uključujući zonu Vižinade. Zajedno sa drugim fašističkim institucijama, Seoske štedionice su imale zadatak što više smanjiti količinu zemlje čije je vlasništvo bilo u rukama hrvatskih seljaka.
U biografiji Norme Cossetto, knjiga „Foibe rosse“ izdanje 2007. koju je napisao pisac Frediano Sessi, tri godine mlađa sestra Licia Cossetto spominje usput velike obiteljske posjede: „Imali smo sela i kolonate, ali mi djevojke bile smo prijateljice njihove djece i svi su nas voljeli“. Obitelj Cossetto je u Labincima bila najbogatija, najistaknutija, najmoćnija i najuglednija. Imendan oca obitelji bio je dan koji je moralo slaviti čitavo selo sa limenom glazbom ispod kuće Cossettovih i održavanjem koncerta u čast gazde, načelnika, fašističkog glavešine, oficira političke policije. Jasno je da su svi ti položaji predstavljali opasnost za njega, nakon pada Benita Mussolinija te još kasnije, nakon 8.rujna 1943. Ali Giuseppe Cossetto se zakratko spasio, napustivši svoje istarsko selo, privremeno se smjestio u Trstu kada ga je pozvala komanda fašističke policije.

Film „Crvena Istra“

Norma Cossetto je tokom ljeta 1943., prije pada fašizma, napokon odlučila diplomirati na sveučilištu u Padovi čiji je bila student i zbog toga je obilazila istarska sela skupljajući informacije o rudnicima boksita za svoj diplomski rad s naslovom „Crvena Istra“. Sa tim naslovom je snimljen i film „Red Land-Rosso Istria“ 2018.god. Film je izazvao mnoge podjele kritičara, jedni su ga visoko ocijenili a drugi žestoko kritizirali zbog povijesnih netočnosti. Zanimljiv je „pomirbeni“ zaključak pristalica filma da je to „samo film, film napisan od strane muškaraca, a svaki čovjek ima svoju viziju povijesti i života“.
Na ovom mjestu slobodan sam i ja reći svoje mišljenje o filmu kojeg sam gledao u Trstu a za sebe ću kazati da sam ipak, prosječno bolje informiran, od prosječnog gledatelja filma. Što se da iz filma „naučiti“ o povijesti Istre, iz rujna 1943.,nakon pada Italije? Može se vidjeti , čuti i „naučiti jedna strana medalje“, ali nikako se ne može razumijeti sva složenost povijesnih zbivanja iz tog vremena. Ponovit ću još jednom ono što je Giacomo Scotti napisao na početku knjige „Krik iz fojbe“: Za pravilno razumijevanje fenomena istarskih fojbi-ali razumijevanje nipošto ne znači i opravdavanje zločina-nužno je postaviti problem u širi kontekst razdoblja između Prvog i početka Drugog svjetskog rata“.
Pučko otvoreno učilište Buje u suradnji sa Talijanskom unijom za Istru i Rijeku i Zajednicom Talijana Buje, dana 10.veljače 2020.,organizirali su projekciju filma „Red Land-Rosso Istria“ ,besplatan ulaz, za djecu hrvatske i talijanske srednje škole iz Buja ujutro a navečer za svu javnost. Pretpostavljam da se školski program i nije previše bavio istarskom povijesti 2.svjetskog rata pa su učenici iz filma „puno detaljnije“ imali priliku saznati nešto o čemu nisu dovoljno učili u školi. Povijesno istinito ili sa puno povijesnih netočnosti, svejedno,koga se to pita ? Važno je, da su naša djeca „nešto naučila“ o povijesti Istre u Drugom svjetskom ratu, iz talijanskog filma.

Zaboravljene žrtve fojbi

No, da se vratim na Normu Cossetto i njenu tragičnu sudbinu.
Giuseppina Mellace iz Rima, nastavnica po profesiji i pisac povijesnih eseja, napisala je knjigu „ Una grande tragedia dimenticata-La vera storia delle foibe“ 2014. ali i knjigu „Storie di donne dimenticate - Racconti dalle Foibe“ 2015.
Giuseppinu Mellace ali i Dina Messinu, slušao sam u „živo“ 2019. na“ Festivalu internazionale e'Storia“ u Goriziji i moram priznati, mani kao potomku „barbarskog naroda“ nije bilo ugodno slušati strahote o fojbama. U knjižici „Storie di donne dimenticate.........“ spisateljica Mellace na jedan literarni način opisuje mladu djevojku Normu Cossetto kako se biciklom veselo vozi cesticama naselja Labinci i raduje životu. Mama ju je grdila što je obukla novi vuneni pulover za vožnju na biciklu suprotno direktivama o korištenju vunenih odjevnih predmeta. Znalo se, sve što je vuneno, namjenjeno je vojnicima na fronti!
Norma je bila odrasla, bila je žena i postajala je dobra fašistkinja koja je uredno pospremala u kući svoje osobne stvari.
Tog nesretnog rujanskog dana, otprilike dva tjedna nakon potpisanog primirja (kapitulacija), Norma se sa nostalgijom prisjećala svog voljenog, negdje u mornarici, o kojem već dugo ne zna ništa i pitala se što donose novi dani ?
Žurila je nastaviti pisati svoj diplomski rad na temu „Istria rossa“, o boji crvene boksitne zemlje a ne one koju su htjeli Titovi partizani. Duboko je voljela svoju zemlju, jer bila je nešto posebno za nju, ali i za sve Istrijane porijeklom Talijane. Mussolini je bio obećao da će munjeviti rat trajati kratko i da će se Italija vratiti „kraljevati“ na mare nostrum, a Istra će postati zemlja svih Slavena i Talijana, iako su problemi suživota bili mnogobrojni.
Norma je nastojala učvrstiti svoju vjeru u sutra ,htjela je imati sretan život, osjećala je da ima na to pravo, pedalirajući stigla je kući. Ulazeći u kuću, pozdravila je fašistički tzv. „saluto romano“ (ispružena ruka) i to vrlo glasno, da su je mogli čuti susjedi ali tamo, doma, su je već čekali „titini“.

Giuseppe Cosseto ustrijeljen 7. listopada 1943.

Gianni Oliva je u knjizi „Foibe“,str.78. napisao da je tog dana,26.rujna 1943., Norma zajedno s ocem Giuseppeom, bila odvedena iz kuće, najprije u Višnjan a zatim u Tinjan, bez optužbe osim one da je kćer jednog fašističkog sekretara.
Za razliku od Olive, Arrigo Petacco u knjizi „L'esodo“ str.61, napisao je da 26. rujna, Norma bila odvedena od kuće od strane jedne „crvene grupe“ sastavljene od talijanskih i hrvatskih komunista, najprije u Višnjan a zatim u Tinjan. O ocu ni riječi.
Za razliku od Olive i Petacca, Dino Messina u knjizi „Italiani due volte“,str. 67. napisao je, da je otac Giuseppe nakon kapitulacije Italije otišao u Trst na poziv komande fašističke milicije ili zato da se spasi obzirom na slutnje što nosi budućnost (vista l'aria che tirava).Giuseppe Cossetto nikad ne bi zamislio da će se partizani okomiti na žene u kući, piše Dino Messina.
Na vijest da su njegovu kćerku Normu zatvorili partizani,Giuseppe Cossetto zajedno sa svojim zetom
Marijom Bellinijem, poručnikom vojne inženjerije, odlučio se vratiti u Istru i pridružiti odredu fašističke policije s namjerom da stupi u njemačku službu. Bilo je to 4.listopada i stigavši u rodno mjesto pokrenuo oružanu akciju za oslobađanje kćeri. U sukobima sa lokalnim partizanima ubijen je navečer 7.listopada na ulazu u Kaštelir. Njihovi su leševi završili u fojbi Treghelizza u blizini Kaštelira.
Dino Messina u svojoj knjizi, prepričava ono što je Licia Cossetto, Normina mlađa sestra, ispričala Fredianu Sessi, autoru dokumentarca „Foibe Rosse“. Licia je ispričala da se odmah nakon 8.rujna, promijenila „klima“ u mirnom naselju Labinci. Počele su krađe u kući a jednog dana je netko i ispalio dva pucnja iz puške. “Bili su to njihovi kolonati, onima kojima je Giuseppe Cossetto uzeo zemlju nakon što su financijski propali“ prema pisanju Scottija.

Norma odvedena iz porečkog zatvora u školu Tinjan

Licia Cossetto nastavlja svoju ispovijest : „Atmosfera je bila napeta a Norma je bila najmanje zabrinuta u obitelji. Jednog kasnog nedeljnog jutra 26.rujna, na centralnom trgu gdje se nalazila kuća obitelji Cossetto, stigao je jedan mladić po imenu Giorgio kojeg je Norma poznavala. Pozvao je Normu da se provoza s njim na motoru i da odu do Višnjana. Ništa obvezno, samo da se popriča s „nadležnima“. Obavili su kraći razgovor s njom, nakon čega je puštena kući. Sljedećeg jutra, ponovo je stigao motociklist i odvezao je natrag u Višnjan gdje su je zadržali jedan i po dana a nakon toga je odveli u zatvor u Poreč. U zatvoru u Poreču ostala je nekoliko dana u društvu sa prijateljima i nekim članovima šire obitelji. Sestra Licia joj je odnijela u zatvor hrane i odjeće a Norma je bila jako tužna i spuštenog pogleda. Nitko od zatvorenih nije bio oslobođen već su ih 30. rujna, na vijest da stižu nacisti, ukrcali u kamion i odvezli u Tinjan, najprije u kasarnu, a zatim u školu.
Ovdje želim istaknuti jednu sasvim drugačiju, različitiju odluku ustaničkih vlasti a tiče se zatvorenih Talijana u Pazinu.“16.rujna je uhapšen Giovanni Cossetto, a 24.rujna Emanuele Cossetto, Normini i Licijini rođaci. Podvrgnuti su ispitivanjima u pazinskom zatvoru, no nisu ih uspjeli opteretili ni sa kakvom krivnjom i osuditi na strijeljanje. Pušteni su 4. listopada i mogli su se vratiti kući“ piše Scotti. Nigdje drugdje iz talijanskih izvora i mnogobrojnih knjiga se ne može pročitati ovaj podatak. Mogao ga je iznijeti samo „slavenski Napolitanac“ kako je Scottia nazvao talijanizirani „francescan“ Flaminio Rocchi (Anton Sokolić), porijeklom sa Malog Lošinja.

Redali se silovatelji na Normi

U Tinjanu nije bilo tako, da su tog istog 4. listopada zarobljenici pušteni kući. Tamo su sve žene bile silovane. Za Normu je bio pripremljen specijalan tretman, sama u jednoj sobi, skinuta gola,vezana za stol gdje su je naizmjenično silovali, redom.
U noći između 4. i 5.listopada , partizani su odlučili riješiti se zarobljenika kojih je ukupno bilo 26 a odveli su ih u koloni vezane žicom prema fojbi u Villa Šurani (današnje selo Šurani) na otprilike 2,5 kilometara zračne udaljenosti od škole u Tinjanu. Ne treba zaboraviti i činjenicu da je tog 4. listopada Pazin bio ponovo, teško bombardiran i da su u njega ušli SS-ovci koji su strijeljali oko stotinu civila. U Sv.Petru u Šumi, tog 4.listopada su nacisti palili kuće i ubijali ljude kao i u selu Zarečje. Njemačka sila je bila svugdje prisutna, to je bilo vrijeme „rastrellamenta“ kada su Njemački vojnici, na svega nekoliko metara jedan od drugog, sve „živo češljali“ i pucali. Nije jasno, kako su zarobljenici, njih 26, bili u Tinjanu od 30.rujna do 5.listopada bez da ih Nijemci otkriju ?

Svjedočenje Licie Cossetto

Nastavljam sa svjedočenjem Licie Cossetto. Kada su stigli do fojbe navedene noći, bacili su ih žive u jamu duboku 135 metara a Normu su izboli nožem u obje dojke i nabili kolac u genitalije. Sve to ispričala je Licia Cossetto, piscu Fredianu Sessi. Licia Cossetto bila je rođena 1923.god. i živjela je do 2013. Umrla je na putu prema Trstu gdje je trebala prisustvovati obilježavanju 70-godišnjice stradanja njezine sestre.Tokom svog života bila je velika prijateljica i u čestom kontaktu sa Marijom Pasquinelli, poznatom fašistkinjom koja je 10. veljače 1947. u Puli ubila iz pištolja brigadnog generala Roberta de Wintona, vojnog zapovjednika Pule iz razdoblja Savezničke vojne uprave, u znak protesta što se na temelju Pariškog mirovnog sporazuma, Pula, Istra i ostali talijanski krajevi dodjeljuju Jugoslaviji.

Scottijeva verzija Normine smrti

Giacomo Scotti u knjizi“Krik iz fojbe“ drugačije piše o smrti Norme Cossetto jer koristi dokumentirane izvore i podatke. Na temelju zapisa komandanta pulskih vatrogasaca Maria Harzaricha od 10. prosinca 1943., Scotti bilježi sljedeće njegove riječi: „Sišao sam u jamu.....pod snažnom svijetlosti iz moje lampe potresla me nestvarna vizija. Ispružena na zemlji, glavom položenom na stijenu,rukama opruženim pokraj bokova, gotovo kao da se odmara, gola, ležala je jedna mlada žena. Bila je to Norma Cossetto i njeno tijelo na prvi pogled nije pokazivalo znakove mučenja. Činilo se kao da spava i ni iz daleka se nije moglo zamisliti da je bila mrtva već nekoliko tjedana. Kada sam vadio njene ostatke, nije ih uopće načelo raspadanje, još uvijek je bila netaknuta i činilo se da spava. Prilikom vađenja Cossettinih posmrtnih ostataka nisu korištene maske jer, kao što sam već rekao, nije bila u stanju raspada“.

Varesijeva verzija Normine smrti

Bačena u fojbu Šurani u noći između 4. i 5. listopada 1943. a izvađena dva mjeseca kasnije, 10. prosinca i nije bilo raspadanja tijela ? Odgovor može biti samo jedan, umrla je i bačena u jamu, puno vremena kasnije. A tko je Normu bacio u jamu ?
Scotti dalje piše: „pedeset i pet godina kasnije, 13.studenog 1998. tršćanski Il Piccolo izvještavajući o mučeničkoj smrti Norme Cossetto prenosi verziju povjesničara Marija Varesija a to je da Normu, golu i vezanu za stol u školi u Tinjanu silovalo 17 Titovih partizana do duboko u noć, nožem joj probadajući grudi i zabivši joj komad drva u vaginu a zatim su je u agoniji bacili u fojbu kod sela Šurani gdje je pala na gomilu drugih leševa. Varesijeva verzija bila je puna izmišljenih pojedinosti kako bi zločin učinio još strašnijim.
Normini ubojice, piše Scotti, nisu bili Titovi partizani, nego lokalni mladići, životinje u ljudskom obliku koje su se kao da su puštene s lanca pretvorile u ubojice. O žrtvi Norme Cossetto napisano je na stotine članaka i sjećanja u talijanskim novinama i časopisima, ali i knjiga.Više se ne mogu ni izbrojati ulice i trgovi koji u Italiji nose njeno ime. Godine 2005. odlikovana je Zlatnom spomen medaljom.

Tko su bili silovatelji, mučitelji i ubojice Norme Cossetto ?

Svi talijanski autori redom, koji opisuju stradanje Norme Cossetto spominju partizane „titine“, njih 16, 17 ili 20.Bili su identificirani, uhvaćeni i strijeljani od strane njemačkih okupacijskih vlasti. Od njih, kako pišu talijanski izvori, dvojica ili trojica, bili su vezani i morali su probdjeti čitavu noć uz mrtvo tijelo Norme nakon što je izvađena iz jame. Poludjeli su te noći, kažu.
Ono što meni upada u oči, da nikada nisam pročitao niti jedno ime tih počinitelja zločina. Uvijek se govori o bezimenim „krvoločnim Titovim partizanima“.

Posljednje svjedočenje Licie Cossetto

Pronašao sam tekst posljednjeg svedočenja Licie Cossetto iz jednog sažetka razgovora prilikom otkrivanja spomenika u čast Norme u gradiću „Muggio'“ kod Monze, 5.veljače 2013. Razgovor je prenijela Laura Brussi na stranici storico.org – koju je osnovala grupa povjesničara s namjerom da se piše „povijesna istina“ o svemu. U tom razgovoru je Licia Cossetto između ostalog rekla sljedeće: „ Moramo se zahvaliti njemačkoj vojnoj sili ako smo zahvaljujući njihovoj privremenoj okupaciji Istre uspjeli izvaditi neke od ostataka žrtava, ali najveći dio je još tamo unutra .Ja još uvijek ne znam i neću znati gdje je završio najveći dio moje obitelji koji su nestali zajedno s Normom.Treba informirati bolje oko istarskog mučeništva koje se isključivo dovodi u vezu s slavenskim Titovim partizanima. U stvarnosti, oni su zauzeli pokoje veće mjesto nakon 8.rujna a u manjim mjestima bili su lokalni partizani –naši sugrađani Talijani! – koji su poludjeli, dolazili su noću i dizali nas, pucali iznad kreveta, a također i ubojice moje sestre bili su naši suseljani komunisti, kojih se dobro sjećam, jednog po jednog. Oni imaju čak i mirovinu INPS, tu su uključeni i preživjeli iz grupe koji su mučili i bacili u jamu Normu“. (Cjelovit tekst ovog svjedočanstva može se pronaći na „L'ultima testimonianza di Licia Cosseto“ –storico.org).

Norma, kao simbol stradanja Talijana u Istri

U ovom članku o žrtvama fojbi naglasak sam dao na kraći dio iz života i tragične sudbine Norme Cossetto, kao simbola stradanja Talijana u vrijeme bezvlašća iz rujna 1943. Puno je bilo stradalih u istarskim fojbama iz 1943. Nemoguće je na ovom mjestu spomenuti sve fojbe i stradale u Istri. U novinama „Il Corriere della sera“ u siječnju 1944. ondašnji fašistički izvori spominju cifru od 471 žrtve istarskih i dalmatinskih fojbi. Kako su godine prolazile, broj žrtava je sve više rastao i narastao do više tisuća bačenih u fojbe. Rast broja bačenih u fojbe naročito je izražen i spominje se od 2001. godine dalje,kada su u sastavu vlade Silvia Berlusconija bili i neofašisti stranke Alleanza Nazionale sa Gianfrancom Finijem,potpredsjednikom vlade.
Do prije par godina, na Dan sjećanja 10. veljače, nisam pratio talijanske TV programe obzirom da nisam mogao „izdržati“ gledati i slušati sve strahote fojbi koje su talijanski mediji opisivali. Od nedavno, obrnuto, pratim sve talijanske emisije sa željom da što dublje sagledam i shvatim razliku između povijesne zbilje i „žala“ za izgubljenim teritorijem, kojeg se Talijani ne mogu nikako „osloboditi“.
Nakon što od Austro-Ugarske Kraljevina Italija nije dobila Trentino, Južni Tirol i Istru kao nagradu što će ostati po strani tj.neutralna u Prvom svjetskom ratu, uvrijeđena Italija, vodila je tajne pregovore s Antantom i prešla na njihovu stranu.Cijena koju je Italija „platila“ za stupanje u rat na strani sila Antante koje su joj obećale Istru i Dalmaciju bila 650.000 mrtvih, 947.000 ranjenih i 600.000 zarobljenih i nestalih. Ne može se „samo tako zaboraviti“ ukupno 2.197.000 stradalih, žrtva, koja je podnesena za Julijsku krajinu.

Fojba u Šuranima nakon 77 godina

Naša je redakcija posjetila školu u Tinjanu gdje je Norma navodno silovana i ubijena, pa potom nas je put odveo u Šurane do jame/fojbe u koju je s ostalim žrtvama bačena. Kažu nam mještani u Šuranima da se zna dogoditi, i to unazad dvije godine, da je seoce posjetio veći broja Talijana i to čak s tri autobusa. Nakon iskrcavanja nastave pješačiti do fojbe. Tamo održe prigodne govore, uz zastavu talijanske države i polože vijenac. Ostatke vijenca još smo zatekli na jednom stablu nadohvat jame.
Znatiželjan što se tiče povijesnih zbivanja, prvenstveno na istarskom tlu, volio bih u tim trenucima prisustvovati takvim skupovima, pa mi se možda posreći napisati izvještaj s komemoracije.

Piše: Veljko Ivančić