U spomen na Međunarodni praznik rada 1. svibnja nastala je autentična reportaža prošle, 2019. godine u Umagu

12.05.2020

U spomen na Međunarodni praznik rada 1. svibnja nastala je autentična reportaža prošle, 2019. godine u Umagu
U spomen na Međunarodni praznik rada 1. svibnja nastala je autentična reportaža prošle, 2019. godine u Umagu. Oslikava stanje u gospodarstvu grada, koje je vrlo slično u cijeloj državi. Danas je situacija, objektivno, zbog korona virusa znatno gora, ali ni predviđanja Vlade RH nakon krize nisu optimistična. Jedan od razloga iščitava se „kosturnici“ posrnulog gospodarstva. 
 
Da nam živi, živi glad!
 
Umag- Sedam sati ujutro. Ispred upravne zgrade bivšeg hotelijerskog diva Istraturista d.o.o., a danas Plave Lagune d.o.o. Poreč, stoji grupica žena. Čekaju autobusni prijevoz do upravne zgrade u Poreču gdje putuju na svoja radna mjesta, svaki dan. One su sredovječne dobi i već desecima godina rade u sektoru financija. Otakako je bivši ITU usisala u svoje okrilje Plava Laguna, broj zaposlenih iz umaške uprave se smanjio, a veći dio, osim zaposlenika iz sektora nabave, kadrovske službe i prodaje, putuje na posao za Poreč.
-Ali i ostali će dočekati našu sudbinu samo da se u Poreču sagradi nova upravna zgrada, kazuje sugovornica ljutito i dodaje da su ovdje mogli komotno nastaviti raditi u svojim uredima na računulima, a ne se tiskati u porečkim, dok se upravna zgrada tamo ne izgradi. Na mjestu ove slavne umaške niknut će hotel, žalno komentira.
 
- Mi ćemo još potrpjeti jer smo pred umirovljenjem, ali gdje će ove mlađe kolege? U Poreču imaju dovoljno vlastitoga kadra i smanjit će se potrebe za ljudstvom, revoltirano konstatira, a kolegice je podržavaju. Dok pričaju pokazuju gnjev protiv poslodavca i predalžu da prenesem kako ih bespotrebno mrcvare ovom vožnjom koja traje po dva sata, radi čega im radno vrijeme traje od sedam ujutro do 17 sati.
 
A gdje je nestao radnik?!
-Nema više poštovanja ni empatije prema radniku, a da i ne kažem prema našim godinama, i napišite sada, da smo iz nekad proslavjenog ITU-a kojega smo svi složno u Umagu gradili i uspješno podizali sada postali bedaci rada svog, a ne više junaci, aludirajući time na negdašnju radničku pjesmu o radu u kojoj je opjevan stih:“...mi junaci rada svog..“.Tješim ih da je njihovo zlo manje od onog koje je zadesilo radnike umaške Podravke koji putuju svaki dan na posao u Mirnu d.d. Rovinj. Kreću u pet sati ujutro i doma su natrag u 17 sati. No pitanje je da li se ove žene mogu solidarizirati u nepravdi koja ih je snašla kad radnika više nitko ne šljivi ni pet posto?! A Međunarodni praznik rada koristi se kao politički prostor za promoviranje vladajućih, slavodobitnu čestitku radnicima, obećanje novih radnih mjesta, simbolično darivanje crvenog karanfila i radničko slavlje na nekom od piknika, uz roštilj i popularni fažol. Jer koga je zaista briga za radničke muke? Treba se najesti, a u feštama smo nenadmašni. Sv. Josip radnik, postao je zaštitnik fažola u Hrvatskoj!
 
Stiže autobus Lagunatransa i radnice kreću nevoljko prema njemu kao da padaju s nogu. Ulaze, a s radija, deprimirajuće odjekuju zvuci pjesme“...svako jutro putuje moja Milena...i kaže da dobro je, moja Milena...“A ja nastavljam svoj put i pitam se da li da stegnem uši ili ovoj radničkoj priči dam potpuni doživljaj radi onih koji su nekad veličali trudbenika i rad ili zbog ovog kapitalizma ideološki ispražnjenog u kojem se prežderavamo i kasnije prduckamo na prazniku rada bez radnika? Svugdje u Hrvatskoj postoji jedno takvo mjesto koje odražava sliku današnjeg predatorskog kapitalizama i pohlepnih profitera koji gaze radništvo, pa se bez patetike odlučujem posjetiti umaške opustjele ili porušene spomenike kao „kosturnice“ posrnulog gospodarstva i radničkog samoupravljanja u kojima je i čistačica na Radničkom savjetu ravnopravano odlučivala o sudbini svog kolektiva. Umjesto svečane pjesme o radu, pišem tužnu baladu o današnjem Umagu tražeći u njemu GRAD KOJI SE RAZVIJA!
 
Umaška gospodarska kosturnica
 
Prva stanica – zgrada Veleprometa ili kasnije HI-groupa. Opustjela, dok prozori avetinjski bulje s fasade. Devedesetih su je godina prošloga stoljeća napustili zadnji radnici. Na javnoj je dražbi u proljeće 2018. zgradu kupio Grad Umag za 3 milijuna kuna koko bi preselili svoje poduzeće Komunela d.o.o., u kojem radi „Bog te pito tko“. No do sada  zgrada zjapi prazna, jer im možda ne odgovara više veličinom  i njezina se sudbina  još ne zna.
 
Druga stanica - PIK Umag. U njemu se odvijala proizvodnja vina i bila je punioca u kojoj su tadašnji Pikovci zaštitili 10 vrsta autohtonih vina! Radilo se o bujskoj malvaziji i merlotu Bujštine, zatim čuvenoj malvaziji, teranu, merlotu, bijelom burgundcu, cabernetu  i hrvatici, te dvjema kategorijima stolnih vina, stolno bijelo i crno vino. Tako je PIK Umag imao najveći broj zaštićenih vina u Hrvatskoj i zauzimao po proizvodnji vodeće mjesto u Republici.
 
Treća stanica - Tipografija Umag koja je bila jedna od vodećih tiskara u Jugoslaviji. Zapošljavala je više od 100 radnika. Vrijednost nekretnine bila je procijenjena u stečajnom postupku, na 9,5 milijuna kuna, a na javnoj je dražbi prodana je na kraju za 30 eura po četvornom metru ili ukupno za 630 tisuća kuna (manje od 90 tisuća eura). Radnici su još u sporu sa bivšim predsjednikom uprave zbog niza malverzacija oko dionica i neisplaćenih plaća. Piši propalo je! Danas bi se tu trebala sagraditi benzinska pumpa  protivno volji stanovnika naselja, jer naftni derivati i plin predstavljaju višestruku opasnost po zdravlje i život građana u centru grada Umaga koji se promovira kroz projekt „ Smart city- Green city“ brinući o održivom razvoju.
 
Četvrta stanica - hotel Kristal. Projekt umaškog projektnog biroa i tadašnjeg Općinskog komiteta SKH Bujštine čijom se izgradnjom trebala oživjeti starogradska jezgra i dovesti u nju što veći broj turista. Hotel je zatvoren više od pet godina. Na dosad ukupno provedene četiri (2+2) javne dražbe u ovršnom postupku još nije prodan. Procijenjena vrijednost objekta je 91, 3 milijuna kuna, ali kalkulira se da bi mogao otići za cca 27 milijuna kuna. Ustvari, valjda to čeka potencijalni kupac. 
 
Peta stanica - Elegant. Tvornica radničke zaštitne odjeće i frotirskog asortimana koja je zapošljavala oko stotinjak žena. Na temeljima porušene tvornice uz javnu plažu izrasala je višekatnica, crvena zgrada koju je gradila tvrtka Steve Žufića, pa ju popularno još zovu Žufićeva zgrada.
Peta stanica- Mlinotest (Istranka) nekad tvornica kruha i kolača. Ne dime se više zamamni mirisi iz dimnjaka, nestala je i trgovina odličnih pekarskih proizvoda i kolača, na koju sada pogled zaklanjaju posađeni tužni čempresi. U novom je urbanističkom planu predviđena stambeno -poslovna namjena. Pokazali su mi već i idejno rješenje „zelenog“ ruskog hotela. Još jedna rentijerska djelatnost u gradu.
 
Šesta stanica – Tvornica cementa, koja je unatoč nezdravoj cementnoj prašini i mirisu cementnog lapora nad gradom othranila na stotine umaških obitelji i omogućila im izgradnju kuća u mirnom naselju Moela. Danas nema traga ni silosima ni visokom dimnjaku. Ostala je tek borbena želja članova iz uprave društva Terra Istriana da se konačno realizira ugostiteljsko -turistički projekt „ Terra Istriana“, čiji se pusti snovi spotiču u prostornim planovima Grada Umaga i čekaju rasplet situacije...
 
I tu ovaj putopis o nekadašnjoj privredi grada završava. Sličan scenarij -„ gospodarska kosturnica“ viđa se u svim gradovima Hrvatske. Predugo bi trajalo nizanje radnih organizacija koje su se kroz zadnja dva desetljeća zatvarale, dok je rastao broj apartmana i uslužnih djelatnosti, strani trgovački lanci, ugostiteljstvo i privatizirano hotelijerstvo. A gdje je nestala proizvodnja?
 
Broj radnika manji, a broj proračunskih korisnika sve veći
Nepopularna privatizacija utjecala je na smanjenje broja zaposlenih, osim proračunskih korisnika. Prema podatku iz osamdsetih godina prošloga stoljaća rezultira da je na cijeloj Bujštini bilo zaposlenih u privredi oko 8250 radnika, a prema zadnjim podacima Fine, zaposleno ih je 6222 radnika u poduzetništvu. U Novigradu 1511, Bujama 984, a u Umagu 3727 radnika. Pa onda o kakvom nam to razvoju politička „elita“ i vlastodršci bajke pričaju?!
 
Nažalost, ovaj esej tek je metafora za cijelu Hrvatsku. I zato je sasvim izgledno kako još duuugo šljakeri u Hrvatskoj neće zapjevati onu staru pjesmu koja je slavila rad u socijalizmu, a gdje u refrenu stoji :“...Podignimo uvis čela mi junaci rada svog, naša bit će zemlja cijela da nam živi, živi rad, rad...“. U današnjoj kapitalističkoj zbilji, kako je rekla zaposlenica s početka teksta iz uprave bivšeg Istraturista, mogao bi glasiti:“...Spustimo sad svoja čela mi bedaci rada svog, nek nas gazi Zemlja cijela, da nam živi, živi glad...“ 
 
Sanja Bosnić