U spomen na riječi, koje polako nestaju poput čovjeka

26.08.2021

U spomen na riječi, koje polako nestaju poput čovjeka

U spomen na riječi, koje polako nestaju poput čovjeka

Dok prolazim grobljem zapazih nadgrobnu ploču na kojoj stoji ime Valentin Jakac, nekada načelnik općine, zaslužan građanin. Ovo je tekst koji je nastao 2015. godine i trebao je biti objavljen u regionalnim novinama. Ali nikada nije ugledao svijetlo dana. Stoga ovo je tekst u spomen čovjeka na njegov rad koji je umažanima nepoznat. 

Počesto se događa da dugogodišnji život pojedinca u svojem okruženju skriva mnoge njegove sklonosti i ljubavi. Zato nas, kada nešto neuobičajeno ili zanimljivo izroni na površinu, ovo uvijek ugodno ili manje ugodno iznenadi, otvori oči, obraduje ili ražalosti. To ne moraju biti uvijek neke velike spoznaje ili zbivanja. Obično se radi o sitnicama, za neke tek običnim i beznačajnim tričarijama, koje u cjelini otvaraju novu sliku o pojedincu, u njegovom životu kao i njegovu okruženju.

Malo je toga što nas  razlikuje od životinja. Jedno od tih su i riječi, one iste o kojima se i u koje se zaklinjemo. Živimo u vremenu gdje ne zaštićujemo ono što bi trebali zaštititi, već promičemo ono što je jako, što se snagom broja promiče i širi. Na drugim područjima nismo tako neosjetljivi. Na područjima biologije, botanike ili zoologije, vrlo smo osjetljivi na svaku ugroženu pticu, na svaku rijetku biljku, ali u odnosu na ljude, narode, a osobito na jezike i riječi, potpuno smo neosjetljivi.

Stoga, kada otkrijemo čovjeka koji se bavi riječima, ostanemo potpuno bez daha. Što danas od toga ima  pojedinac koji se time bavi, kojemu je to hobi, koji je čitav svoj život odradio negdje drugdje u nekoj drugoj sferi, a danas se bavi nečim što polako svjesno ili nesvjesno gubimo.

Ovdje je riječ o čovjeku, koji je obnašao mnoge političke funkcije na ovim prostorima ali to nije priča o njegovu radu, već priča o njegovoj ljubavi, ljubavi prema riječi. U miru umirovljeničkog života na svojoj terasi s papirima na kojima su ispisane riječi, dočekuje me moj gost, Valentin Jakac. „Oduvijek sam bio ljubitelj knjiga, započinje svoju priču moj sugovornik. Posjedujem veliku biblioteku i volim čitati. Čitanje mi je odmor i prozor u svijet riječi. Otuda i moja ljubav spram riječi. Od djetinjstva sam volio naš domaći materinji govor. Odmalena, od kada se sjećam, nona i nono, kao i moji roditelji, govorili su po „domaći“. No, među djecom se govorilo talijanski. Nikada mi to nije bilo jasno, pogotovu poslije oslobođenja i pripojenja matici zemlji. Danas, kada s odmakom gledam na taj period  svojega života, moram naglasiti da se prestala voditi briga o našem materinjem, domaćem govoru. U školi smo morali učiti standardni hrvatski, djeca su međusobno najviše komunicirala talijanski i sve je to utjecalo na to da se vrlo loše govori kako standardni hrvatski tako i talijanski, a materinji se u potpunosti izgubio. Danas su u selu Gamboci rijetki oni koji još poznaju svoje staro narječje.

Sa zapisivanjem sam započeo početkom devedesetih godina, u vremenu kada sam bio na podužem bolovanju. Želio sam svojoj djeci ostaviti dio naše povijesti, naš govor i naše riječi. U početku je bilo  teško. Trebalo se snaći, pogledati kako su to drugi radili. Po struci nisam jezičar što mi je još više otežavalo ovaj posao. Ali nisam se predavao. Dokopao sam se vodnjanskog i tršćanskog rječnika i vidio kako to oni rade. Usput sam uz pomoć  Anićeva rječnika sve ovo dopunjavao i riječi su se počele nizati. Prvo sam započeo pisati riječi koje se koriste u svakodnevnom životu, u običnom govoru. Trebalo je za svaku riječ pronaći i odgovarajući prijevod, a da bi riječ dobila i slikoviti izraz, napisao sam i rečenicu u kojoj ta riječ ima svoje mjesto i značaj. Želio sam generacijama koje dolaze ostaviti neke riječi poput  bruzin ( brončani kotao), farmentun (kukuruz), kastra (ovčetina), kukal (galeb), mistrić (kamena meta u pljockanju), nere (nerast), pargun (motka za čišćenje krušne peći), parhanjavac (udvarač), partendel (umišljenik), pišćac (svirač), prasat (pitati), rdro (rumeno), rubnica (kupina), sanjoco (štucanje), sigutra (jutros), snoća (sinoć), sprta (košara), stevra (porez), stobija (strnište), susta (opruga), venka (vrba), zmir (kolomast), znjidar (krojač), zlajf (kočnica) i tako u nizu riječi, stigao sam do  prikupljenih preko tri tisuće i to onih, kojima prijeti zaborav. Pa ipak, ima riječi koje su vrlo znakovite za ovaj govor. Na primjer riječ selin koja u prijevodu znači uvijek, toliko je rijetka u čakavskom izrazu da je poput nekog zaštićenog narodnog blaga. Po prvi puta sam  ovu riječ, koja je uobičajena u govoru moga sela, prezentirao župniku u Materadi.  Odlazio sam na vjeronauk u ljetnim mjesecima kako je to tada bio običaj, u Materadu, nekoliko puta tjedno. Kako nisam volio kasniti znao sam vrlo često uraniti i čekati u hladu ispod zvonika. U to vrijeme i svećenik u župi se promijenio i namjesto velečasnog Cukerića, došao je župnik Ciceran iz župe labinske. Bio je vrsni poznavalac čakavštine, osobito labinskog izričaja i u jednom razgovoru dok sam čekao nastavu, došli smo do ove riječi. Obično se za ovu riječ uporablja izraz vajka, uvik ili slično, a riječ selin je župnik po prvi puta čuo i odmah je upisao, jer u čakavštini je do tada nije čuo a i danas mnogi čakavci ne rabe niti znaju za ovaj izraz. Druga riječ na koju bih želio ukazati pažnju, je slavenizirana talijanska riječ parkulivati što znači zadirkivati. Dolazi od pogrdne talijanske riječi tener parcullo. Posebnost čakavskog izričaja ne samo ovog kraja Gamboci već i područje Materade i Marušića čini glagol unegati (u Marušićima onegati). To je glagol koji objašnjava radnju koja se odigrala u prethodnoj rečenici i da se ne ponavlja dodaje se glagol unegati (to je općeniti izraz za radnju). Moram naglasiti da se za ovaj projekt zainteresirao i Ogranak  Matice hrvatske iz Umaga i uz njihovu pomoć, angažirana je i na projektu prof. dr. Sc. Lina Pliško sa Sveučilišta Juraj Dobrila. Ovaj projekt, tj. rječnik, u fazi je  dorade s novim riječima kao i radu na akcentualizaciji. Ne mogu a da se ne zahvalim i Zlatanu Vareliji koji je svojim doprinosom ovaj rječnik obogatio malom knjižicom u kojoj se nalazi petnaestak priča na autohtonom govoru Gamboca kao i na CD-u na kojem su snimljene te ispričane priče. Ovo znači da će uz rječnik ova knjiga sadržavati i govorni dio u svrhu očuvanja zapisa govora koji neumitno nestaje. Priče koje su tu prezentirane, nastale su slušanjem odmalena. Zaista je u selu živio neki barba Nini (tako smo ga mi zvali) floćon koji je znao pričati priče, uljepšavati ih, a svojom je glumom i pričom oduševljavao sve žitelje ovog kraja. Većina tih priča svoju radnju crpi iz stvarnih događaja, ali vrsnom pričom ovog floćona nastale su ove životne kratke priče. Pričalo se pri komušanju, mlaćenju pšenice u situacijama kada su se mještani uz rad sastajali, izmjenjivali iskustva ali i slušali priče. I nastavio sam pričati ove priče u gimnazijskim danima želeći oponašati ovog barba Ninia, pa tako dok i dandanas pričam ove priče, pred očima mi je lik ovog floćona, kako smo ga mi nazivali“.

Rastajem se od ovog čovjeka koji je u ljubavi spram riječi  obogatio svoj život i našao svoj životni smisao. Za mnoge totalno promašeno ali za neke druge predstavlja trajnu vrijednost. Dok silazim niz ovih nekoliko stepenica misli mi odlete spram pojma riječi koje danas sve više gube svoj smisao. Ionako se danas komunikacija svela ne nekoliko riječi iz mobilnog spektra. Sutra će u doba slike biti samo mimika, i ubrzo ćemo izgubiti svoj svijet slova i riječi i ostat ćemo na svojem početku gluhi, nijemi i slijepi.

Tekst i fotografija : Zlatan Varelija

Na fotografiji Valnetin Jakac i njegov rječnik

Nažalost rječnik nikada nije ugledao svjetlost dana uslijed nedovoljnog interesa Grada Umaga