U vlastitoj kaljuži valja se hrvatska socijaldemokracija

12.10.2021

U vlastitoj kaljuži valja se hrvatska socijaldemokracija

U vlastitoj kaljuži valja se hrvatska socijaldemokracija

 

U pozamašnoj zbrci oko nas, postavlja se pitanje koje su zapravo prave teme današnjice. Je su li to političke, gospodarstvene, društvene, kulturne, nacionalne, književne. Bez obzira bavi li se netko ovim temama u društvu, najškakljivije su teme one o kojima se šuti ili vrlo rijetko otvoreno i istinito piše. U medijskoj manipulaciji nameću nam se  svakojake teme, dok one koje su pod političkom kapom vješto  se skrivaju od javnosti. O temi umaške socijaldemokracije, vlada OMERTA. Iako je gradonačelnik ujedno i visoko pozicionirani član te Partije i po mojem osobnom sudu miljama udaljen o istinske socijaldemokracije. I one članove Partije što osobno poznam većina od njih  ne zavrjeđuju nikakav ideološki socijaldemokratska predznak.

U onoj kratkoj dokolici vremena koja je uz malo sna jedino čovjeku preostala u sadašnjosti i još manje u budućnosti, pretražujući portale ugledah fotografiju koja me poput strujnog udara podsjeti  na Leonardovu „Posljednju večeru“. Ista kompozicija likova; uredno poredani kao na slici, isti redoslijed kao i oči zagledane u predmet svojeg  rada.  Prazan stol, nigdje nijednog papira, mrvica kruha. Apsolutno ništa! I nije to stol razdora, već stol nemoći. Nemoći, ako je ta riječ dovoljna. I ne znam što za njih -  njih znači socijaldemokracija. I nije se hrvatska socijaldemokracija raspala kao ideja, već oni koji vode socijaldemokraciju nemaju ideju. I ne samo vrhuška već i niže pozicionirani socijaldemokrati koji ideju socijaldemokracije promatraju kao svoje leno. I što reći danas za običnog socijaldemokrata, ako ON uopće zna što je to socijaldemokracija. Nije li Umag i nazovi umaški socijaldemokrati istinsko ogledalo nemoći ideje socijaldemokracije.

 Običnog socijaldemokrata ne želim ovdje abolirati. I kao što napiše  Schopenhauer, abolirati znači oprostiti i ujedno zaboraviti, odbaciti stečeno iskustvo. A jadan je narod koji oprašta i zaboravlja! I on kao običan socijaldemokrat (radnik partije) skriven u skutima svoje politike snosi  odgovornost za svakodnevnicu koja nas okružuje. Sjetim se okrutne šale iz Lubitscheva filma „Biti ili ne biti“ kada ga pitaju o njemačkim koncentracijskim logorima  u okupiranoj Poljskoj. Nadležni nacistički oficir Erhardt odsječeno odgovara: „Mi se bavimo koncentracijom, a Poljaci logoruju“, pa vi čitatelji na osnovu ovoga odlučite. Socijaldemokracija ne samo u Hrvatskoj već i cijeloj Evropi snosi veliku odgovornost za današnje stanje radništva u cjelokupnoj Evropi. Oni su širili liberalnu propagandu i artikulirali je oko mitske ideje prevlasti tržišta nad državnom i javnom inicijativom u pogledu vođenja ekonomske politike. Ista ova propaganda potpomognuta medijskom hajkom desetljećima je nastojala diskreditirati svaki oblik političke alternative neoliberalnom jednoumlju. I to ponajčešće tako da ga je prikazivala kao arhaični relikt kolektivizma i rigidnog socijalizma. Uz medijsku podršku stvorena je slika da je „država blagostanja“ najviše odgovorna za zaduživanje i da javna poduzeća nisu sposobna nositi se s globalnim tržištem. S pravom se pitam: tko upravlja javnim poduzećem? Tko upravlja privatnom tvrtkom? Odgovor je uvijek isti: čovjek! Ali kakav čovjek? U javnom poduzeću čovjeku je pridodan i pridjev, politički uhljeb, a privatnom nažalost nema ovih uhljeba, samo čovjek.

Ovdje ne treba zaboraviti (ali to je jedna posebna tema) da je projekt demontiranja socijalne države koji je započeo sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća ustvari projekt destrukcije suverenih nacionalnih država na uštrb globalnog tržišta. Stoga je licemjerno danas se pozivati na osnivače Europske unije jer oni su zagovarali Europu narodom, a ne europsko tržište.

Obično se kaže da pametan čovjek  uči na greškama, a budala na vlastitim. Hrvatski socijaldemokrati  su, očito najpametniji jer ništa ni od koga ne uče i ni za koga ih nije briga, osim za vlastito dupe kojemu nikada nije dosta.

No, prilično je naivno razmišljati da će tako moći dovijeka, uz povremeno bacanje stoput oglodane ideološke kosti sve gladnijim građanima.

Tekst : Zlatan Varelija