Umag na kraju svijeta

08.02.2022

Umag na kraju svijeta

Umag na kraju svijeta

Neki dan zatekao sam se u Zagrebu i  krenuh natrag u Umag. Normalno ako ste bez vozila kako drugačije nego autobusom. I gle; dok tražim autobusnu kartu ljubazna prodavačica odgovara mi da sam danas sretan, jer jedan autobus danas vozi do Umaga. Rijetki su dani kada autobus vozi do Umaga nadodaje ista. Ukrcah se na autobus koji je bio dobrano pun putnika. I kao svaka vožnja u Rijeci nešto putnika napusti autobus nešto i uđe.  Pazin , Poreč i ostadoh sam u autobusu do Umaga. Ostadoh začuđen i u razgovoru s vozačem (kojeg i osobno poznajem) doznajem da ima dana kada iz Poreča do Umaga nema nijednog putnika. Nitko ne putuje do Umaga, nema zbog čega nadodaje vozač. I dok silazim u Umagu, dočekuje me  autobusni kolodvor obavijen mrakom . Nigdje nikoga, nigdje žive duše. Samo dvoje bauštelaca koji se svađaju ispred automat kluba. Prazne ulice, koje je okupirala tišina. I Ininu benzinsku crpku koja je nedaleko kolodvora okupirala je samoća. Osvjetljena i prazna.

I drugo jutro razmišljam o riječima vozača: Nemaju ljudi zbog čega dolaziti u Umag! Je su li njegove riječi stvarnost ili šala? Neki objed ili nešto drugo kopka me po glavi. Uputih se na autobusni kolodvor da se uvjerim u njegov e riječi. Odavna je to kolodvor koji je izgubio svoj identitet. Golubinji izmeti krase stajališta, a jedan parkirani autobus naznačuje da je to mjesto na kojem trebaju dolaziti i odlaziti  autobusi. I neugledni  vozni red napisan na komadu papira A/4.   potvrđuje vozačeve riječi. Jedan autobus  prometuje do Pule sam radnim danom, subotom i nedjeljom ne vozi. Do Zagreba možete krenuti samo utorkom četvrtkom u subotom ujutro, preko Poreča, a tada vozi i do Rijeke. Do Osijeka vozi četiri puta u tjednu….I dok napuštam to gradsko ruglo koje  podsjeća na ruglo kolodvora u Obrovcu sve mi je bliža istina o Gradu.

I pitam se što putnik namjernik može naći u Umagu? Što ga može privući? Koje radno mjesto? Koji gradski  život može pružiti mladom čovjeku? Kakvu zabavu? Grad koji se hvali sloganom „Grad po mjeri čovjeka“, kao da je zaboravio  da angažira  krojača koji bi  tom sloganu izmjerio mjeru. Je li društveni život ovo nekoliko bezvrijednih automat klubova koji su raj za bauštelce!  I čija je jednina svrha da im izvuče iz džepa  onih nekoliko kuna što im je preostalo. A kad se ne bude više gradilo i ovi automat klubovi će nestati. Na njihovim temeljima ostati će samo ruševine. Onih nekoliko kafića koji zatvaraju vrata već u osam navečer jer nemaju gostiju. A slogan „Grad po mjeri čovjeka“ da im ponudi radno mjesto? Koje i gdje! Odavna je Umag zatvorio proizvodna radna mjesta za domaćine i došljake. Uništio gospodarstvo. Ostala su samo birokratska mjesta za rodjake i uhljebe! Za odabrane i podobne! 

I zbog čega bi netko dolazio u Umag? Možda da se jedino uvjeri o gradu gdje smeće slobodno i nesmetano stoji uz spremnike za otpad i čeka malo jači vjetar da ga raznese gradom. Gdje može slobodno ugaziti u pseći izmet na radost svojih cipela, gdje može slobodno uz zid ili na livadi mokriti kao u stara vremena, gdje može slobodno gledati narušene fasade zgrada, arhitektonske projekte koji trn u oku  struke. Za jačeg vjetra centrom grada caruje prašina koju podiže vjetar s mnogobrojnih makadamskih neuređenih prostora.

Bilo bi dobro da se taj doživljaj ukomponira u novu turističku ponudu. Možda bi našao odjek i u Europi.

Tekst : Zlatan Varelija