Umag: Terra Istriana bi trebala biti investicijski projekt od najvećeg značaja za lokalnu samoupravu uz malo dobre volje lokalnih vlasti! (I. dio)

26.09.2020

Umag: Terra Istriana bi trebala biti investicijski projekt od najvećeg značaja za lokalnu samoupravu uz malo dobre volje lokalnih vlasti! (I. dio)

Tvornica cementa Umag je pisala suvremenu povijest grada

U sljedeća tri dana donosimo kroz tri nastavka isječke iz razgovora s članovima uprave trgovačkog društva Terre Istriane (ex Tvorince cementa) o gospodarskom projektu turističkog kompleksa Terre Istriane, zastojima u realizaciji, bojkotu iz Grada Umaga, uvjetovanim „sukobima zbog sukoba“…Ovo je kratki povijesno – gospodarski presjek dva važna projekta koji su, i koji će obilježiti budućnost ovog kraja. Jedan je bio realiziran uz punu podršku društveno-političke zajednice i donio industrijski procvat gradu, a drugi se nastoji maksimalno zaustaviti. Ovo je ujedno priča o nekadašnjoj slozi i zajedništvu u društvu te današnjoj svemoći lokalnih šerifa i njihovoj otvorenoj (ne)pristranosti na dužnosti koju obavljaju.

Tvornica kao rezultat političke odluke za STT/ Zonu B

 Već desetak godina umaška javnost prati subverzivne obrasce ponašanja Grada Umaga prema atraktivnom projektu turističkog kompleksa Terre Istriane (bivše Tvornice cement, Kravlji rt),u kojem bi trebalo otvoriti 700 novih radnih mjesta, a kojima se u zadnje vrijeme pridružio i bivši „Živozidaš“, sada neovisni Damir Grunbaum. Kao produženi krak gradske hobotnice, nasilnički ruši zaštitne ograde oko obuhvata Terre Istriane, podižući medijsku pompu te si stvara imidž zaštitnika društvenog dobra. S druge strane gradonačelnik Vili Bassanese iz svoje pozicije moći često puta manipulira svojim izjavama na štetu Terra Istriane. Umjesto da potiče realizaciju ovog velikog investicijskog zahvata na prostoru Kravljeg rta, reklo bi se da svim silama nastoji budućim investitorima zagorčati život i projekt pretvoriti u novog žrtvenog jaraca u posrnulom umaškom gospodarstvu. Kroz čitavo vrijeme dubljeg analiziranja i proučavanja dokumentacije još lutamo u magli i ne možemo prodrijeti u suštinu problema. Koliko je neriješiv uopće i zašto Bassanese stvara negativnu perecepciju u javnosti te zamagljuje važne ciljeve projekta, umjesto da s tvrtkom traži najbolji put do rješenja na dobrobit svih stanovnika grada.
U ekskluzivnom razgovoru za portal Tiramola s idejnim začetnicima i nositeljima projekta, vlasnicima društva Željka Pajića i Vilija Draščića, direktora tvrtke Terre Istriane analiziramo sve pojedinosti nastanka i provedbe projekta radi objektivnog izvještavanja. (Op.a. treći suvlasnik tvrtke TI je Edo Ivančić u odsustvu). Na stolu zatrpanom hrpom dokumenata, akata, sudskih presuda, fotografija…iz razgovora i uvidom u dokumentaciju zaključujemo da u toj utrci do konačnog cilja –turističkog resorta, članovi uprave TI stalno nailaze na opstruiranje i prepreke iz Grada. Ustvari, za takav odnos Grada naspram Terre Istriane mogli bismo ustvrditi da je nonsens!

Prva "Škola radništva" na Bujštini

Zavirimo li u prošlost Tvornice cementa preteče Terre Istriane i kako je došlo do odluke da se zatvori djelatnost proizvodnje cementa kojom je cementara 60 godina bila hraniteljica Umažana, konstatiramo da je turističko naselje Terra Istriana logičan slijed razvoja gospodarstva i nova nužnost u aktualnim hrvatskim te lokalnim društveno -političkim okolnostima.
O povijesti umaške Tvornice cementa doznajemo najviše od njezinog bivšeg direktora, Marka Martinčića, dipl. ing. rudarstva.
- Tvornica cementa je građena u zamahu industrijalizacije SFRJ davne 1954. godine. S puno uložene energije i poslijeratnog elana naša je cementara stvarala novu radničku klasu i to je bila prva “Škola radništva” u ovom našem kraju. Za vrijeme podizanja tvorničkih hala, dimnjaka, upravne zgrade i cvijećem ispunjenim radničkim krugom, sve do 1963. godine, u TC se izmijenilo 1530 radnika. Naime, prvotnu radnu snagu činilo je seljaštvo, a ovi se dolaskom na rad nisu uspijevali prilagoditi radnim obvezama i radnom vremenu u smjenama kao i radu nedjeljom te blagdanima. Imali su oni svoje ustaljene navike odlaska u crkvu, igre briškule i trešete, more giapponese, poljoprivredne radove u određeno godišnje doba i nisu se uspjeli baš svi „transformirati“ iz vrijednog poljoprivrednika u uzornog radnika. No negdje, po završetku radova na tvornici, dakle 1963. do dana zatvaranja tvornice prosječan broj zaposlenih kretao se oko brojke 300, prisjeća se Martinčić pa nas još neko vrijeme drži u prošlosti.
Doznajemo da je ova grana industrije i rudarstva imala je najveći broj zaposlenih s visokom i višom stručnom spremom, KV i VKV radnika na Bujštini. Postala je od 1954. do 1988. jedna od najvažnijih grana u privredi Bujštine, stvorivši niz socijalnih pogodnosti za svoje radnike od vlastite liječničke ambulante, odlične radničke menze, nogometnog kluba Astra - Cement, dodjele stanova radnicima (čak 90!), poticajne gradnje jednog novog kvarta Umaga – Moele za svoje radnike koji bi se mogao kolokvijalno zvati i “Cementara”, emotivno priča Martinčić istaknuvši da su elektrifikacija i vodni sustav stigli u Umag zahvaljujući izgradnji tvornice!

Najmanja tvornica u Jugoslaviji

- No, treba znati da je gradnja naše Tvornice cementa na morskoj obali Kravljeg rta bila politička odluka državnog vrha u doba STT/Zone B kad je Bujski kraj trebalo industrijalizirati. Nigdje u SFRJ nije građena cementara ovog tipa uz more, ali umaška je trebala postati od iznimnog geo-strateškog značaja jer se iz nje cement trebao izvoziti morskim putem u svijet, pa je stoga Kotar Buje donio odluku o gradnji TC na Kravljem rtu. Zanimljiv je podatak kako je to bila najmanja TC u SFRJ jer su naši proizvodni kapaciteti bili najmanji. Recimo, u odnosu na Koromačno proizvodili bismo između 120 do 250 tisuća (nakon rekonstrukcije) tona cementa godišnje, a oni između 400 i 500 tisuća tona godišnje, upoznaje nas s proizvodnim razlikama prvi umaški rudarski stručnjak Martinčić i nastavno otkriva nešto što mnogi Umažani ne znaju.
- Osim toga, mi na Kravljem rtu nismo imali prirodnu rudaču za proizvodnju cementa, već smo proizvodili tzv. dvokomponentni cement. Tu se eksploatirao vapnenac, a les (prapor) se kopao u Savudriji i zatim bi se smjesa miješala tj. mljela da bi se proizvela umjetna sirovina, tada najkvalitetnija vrsta cementa jer smo tehnološki bili najnapredniji i slovili kao najsuvremenija tvornica cementa u Jugoslaviji. I to je potvrda ranije rečenog da se TC gradila političkom odlukom, jer se tih poslijeratnih godina na Nijemce kao turiste još uvijek gledalo podozrivo, kao bivše neprijatelje koji su Istrane deportirali u Drugom svjetskom ratu u koncentracijski logor Dachau i druge, pa nitko nije ni pomišljao taj prelijepi obuhvat iskoristiti u turističke svrhe. Ali s protokom vremena i napretkom turističke privrede logična je prenamjena površine u mondeno turističko naselje za goste veće platežne moći i zato bi se projekt turističkog resorta Terre Istriane morao prihvatiti kao veliki izazov u lokalnoj samoupravi. Nepojmljivo je da naša lokalna vlast ne živi s ovim turističkim poduzećem i njihovim projektom kojim će se zaposliti oko 700 radnika. U doba socijalizma je svaka politička garnitura na vlasti davala punu podršku profitabilnim projektima grada koji su transformirali Umag iz ribarskog sela u jedan od gospodarski najrazvijenijih gradova Hrvatske i turistički privlačnu destinaciju. Svaka stvar ima svoje rođenje i kraj, pa tako i naše kamenje na Kravljem rtu, a gradski oci, kao politički vizionari morali bi pozdraviti nastojanja novih vlasnika u realizaciji turističkog kompleksa Terre Istriane koji će doprinijeti stvaranju nove vrijednosti na Umaštini i šire, zaključuje Martinčić uvijek zanimljiv kao sugovornik.
I direktori TI Pajić i Draščić, koji su čitav svoj radni vijek proveli u TC emotivno se prisjećaju proteklih dana, a kad se dotaknu problematike vezane uz finalizaciju projekta, iskazuju solidarnost i značaj radnika tj. dioničara u Terri Istriani.
-Brojimo 351 dioničara i neupitna nam je njihova dobrobit prilikom sklapanja ugovora s budućim investitorima projekta. Tu se nalazi zasluženi i njihov dio kolača, napominju zajedno.

Pred Domovinski rat budi se ideja o prenamjeni djelatnosti

Nastavljaju prepričavati događaje o gašenju proizvodnje cementa i novoj turističkoj orijentaciji poduzeća. Doznajemo da su već 1988. godine suočili se činjenicom da TC Umag ne može parirati snažnoj konkurentici - Tvornici cementa Koromačno, koja je imala dva i pol puta veće resurse sirovine od umaške, pa Umažani nisu mogli dugo opstati na tržištu Poluotoka. Međutim, ratno stanje ih je spriječilo u bržem promišljanju nove rentabilnije gospodarske grane od proizvodnje cementa jer su se kao luka od posebnog interesa stavili u vrijeme Domovinskog rata na raspolaganje za dobrobit i interese mlade hrvatske države usko surađujući s Vladom RH u interesu postizanja viših nacionalnih ciljeva. Tada ratnih. Kobna 1994. godina bila je prijelomna za proizvodnju cementa. Ostaju bez prodajnog tržišta u Sloveniji u koju su izvozili i do 70 posto proizvedenog cementa. Umjesto rentabilne proizvodnje od nekih 180 tisuća tona klinkera godišnje, smanjuju kapacitete na oko 40 tisuća. Izostao je plasman cementa i nastavak rada tvornice je sve upitniji. Održavanje i remont postaje preskupo, a proizvodnja ekonomski neisplativa, te još neko vrijeme rade na rubu preživljavanja. Nažalost, na prijedlog Pajića, iznijetog kolegiju društva, 1. srpnja 1994. izglasavaju prestanak proizvodnje. Gase se strojevi, iz velikog se dimnjaka prestaje dimiti i time zatvaraju stranicu jedne povijesti Umaga koja je dala ekonomski i socijalni pečat gradu.
Trajekt na liniji Umag –San Giorgio di Nogaro nije zaplovio

Potom su u mirnodopsko vrijeme 2001. godine, prihvatili ideju i pokušaj Istarske županije da se ostvari međunarodni plovni projekt trajektne linije Istra –trajekt (TIU) koja je trebala saobraćati od Umaga (Fiandare) do San Giorgia di Nogaro, Italija. Potpisana je koncesija i ugovor o izgradnji trajektnog pristaništa nulte faze s Lučkom upravom Umag –Novigrad. Radovi su potrajali tri godine (u skladu s građevinskom dozvolom) na nasipavanju obale (36.300m2) i produbljivanju morskog dna do dubine od 6 metara za trajektno pristanište u koje ulažu vlastita sredstva. Međutim, krivnjom talijanske strane TIU nije zaživio, trajekti nisu isplovili i pristanište zjapi gluho i opustjelo, pa je 2014. godine prihvaćen novi UPU Grada Umaga, a u luci Fiandara ucrtana je luka nautike –LN marine do 199 vezova kako bi se svi naručeni radovi i ranija ulaganja mogli koristiti, sada za nautičku funkciju. Ugovor o koncesiji između Terre Istriane i LU Umag –Novigrad nije prekinut jer LU nije u mogućnosti isplatiti ugovorene i izvršene radove društvu TI, već će se to definirati kada se bude zatražila koncesija za namjenu luke u LN-marinu. Dakle, sve je bilo zaokruženo za nastavak rada na novom, od lokalnog značaja strateškom projektu turističkog resorta Terre Istriane.

Zvršetak I. dijela

Nastavak slijedi: Naselje Terra Istriana sa 700 novih radnih mjesta, nova perspektiva za mlade i poduzetnike

Piše: Sanja Bosnić