Umaška priča po zna koji puta!

24.06.2022

Umaška priča po zna koji puta!

Umaška priča po zna koji puta!

Danas, vraćajući se iz Buja nakon obavljenog posla polako klizeći autom niz praznu cestu ugledah na autobusnom stajalištu postariju gospođu, kako unezvereno gleda. Kao da nekog očekuje. Prođoh ali ipak se zaustavih i vratim te upitam gdje i koga čeka? i mogu li je povesti ? Nakon nećkanja kimne mi glavom i kaže da ide u Umag. Evo, čeka autobus i ne zna je li već prošao iako je došla desetak minuta prije njegova vozna reda. I tako više ne znam kada voze autobusi nadodaje dok ulazi i auto. Ide na MUP jer treba izvaditi novu osobnu doznajem iz njene priče. Govori o teškoćama ovih rubnih umaških područja što se tiče prijevoza i ostalog. Evo nadodaje pred mjesec dana trebala je obaviti krvnu sliku i morala je sa susjedom već krenuti u Umag prije šest jer on radi od šest sati. Ionako sat i po vremena čekala je ispred Doma zdravlja, i nasmije se dodajući „sreća da nije padala kiša“. I priča o nerazumijevanju gradskih službi, niti ostalih kojima je to briga o ovim područjima koji ne žive u mjestu Umag. Imamo jednu malu trgovinu za osnovne potrebe, ali da se stigne do Umaga ili izgubiti pola dana ili otići pješke, ako nemate prijevoz.  A tek liječniku, ili veterinaru? Govori prava je umjetnost doći do Umaga. Kao da svi posjeduju automobile? A kao da zaboravljaju da u mojem selu živi nas samo nekolicina staraca i jedna mlađa obitelj. I kome da se žalimo? Nitko nas ne sluša, jer da nas sluša već bi nešto poduzeo, ali odmahuje glavom dok ju iskrcavam pred Policijskom postajom.

*

I razmišljam prije samo dva tjedna prihvaćena je  Odluka o socijalnoj skrbi u kojoj je izglasano između ostalog i besplatni udžbenici, besplatni ulošci djevojčicama, besplatno što  ne. Nadstandard je besplatni vrtići i za one koji po nijednom kriteriju nemaju pravo na tu pomoć, a   čiji je osobni dohodak preko desetke tisuća kuna, a za prijevoz nemamo novaca. Odobravamo  povećanje plaća službenicima grada, a za prijevoz ovih nemoćnih nemamo. Ostavljamo ih kao napuštene životinje da se pate, da se snalaze, a možda i isti propješače  u poznim godinama po ovoj žezi i desetak kilometara da obave svoje  životne potrebe.

Ali to je umaška stvarnost htjeli mi to ili ne! Okrećemo glavu od  stvarnih problema.

Komentar. gl. urednik Z. Varelija