Uspomena iz Kolone sjećanja koja za svagda traje

21.11.2020

Uspomena iz Kolone sjećanja koja za svagda traje

Vukovaru, grade heroja, hvala ti!

Dan je sjećanja i Vukovar će ove godine pohoditi manje poklonika zbog epidemioloških mjera koje su na snazi. No to ne znači, oduzeti nam one iste osjećaje koji nas povezuju sa stradalnicima dok hodamo u Koloni sjećanja. Bit će drugačije, ali u srcu isto i pred malim TV ekranima ili vlastitoj odlučnosti da ovaj dan sačuvamo kao spomenik onoga raskoljenog vremena u kojem su mrtvi i otjerani utrli put hrvatskoj neovisnosti. Pred dvije godine osjetila sam čast i tihu radost pomiješanu tugom kao gorki med odlaskom u Grad heroj dok sam koračala u Koloni sjećanja. Doživljaj koji je potom prenesen i u Glasu Istre želim podijeliti i sa vama, dragi naši čitatelji, jer on za svagda traje.

Istrani u Koloni sjećanja

Sudjelovati u Koloni sjećanja u Vukovaru na dan kada je pokleknuo pred silinom napada velikosrpskog agresora, znači hodati stazom vječnog života na kojoj žive sjećanja na sve nevine žrtve Vukovara. Zahvaljujući Gradu Novigradu pun je autobus Novigrađana i ostalih s područja Bujštine, zaputio se prema Vukovaru - Gradu heroju, ne bi li odali počast i odali svoj iskreni pijetet svim stradalnicima prilikom obrane Vukovara, u nepreglednoj rijeci sudionika koji su došli iz svih krajeva Hrvatske i BiH.

Nepresušene suze 

Dizala se noćna zavjesa dok se autobus primicao obrisima grada uspavanog u magli, a iz zvučnika je sotto voce dopirala glazba Škorinog hita „Ne dirajte mi ravnicu“. Te subote se Hrvatska u malom, ali s velikim srcem, tugom i boli izmiješanim u ponosu i dostojanstvu, ujedinila u jedno biće na velikom komemorativnom skupu, dok je na hladnom i magličastom zraku lebdio titravi dašak prošlosti. Sa svih strana ulica, postepeno su pristizali hrvatski branitelji sa zastavama, članovi njihovih obitelji, obitelji poginulih i nestalih, predstavnici državnog vrha, Hrvatskog sabora, crkve, veleposlanstava u RH, predstavnici brojnih županija i Gradova RH, političkih stranaka, udruga i običan puk. Spominjala se impozantna cifra da je u Vukovar pristiglo više od 60 000 osoba.
U sjetnoj tišini se i naša novigradska grupa pridružila Koloni sjećanja, hodajući 5,5 kilometara ulicama do groblja gdje su nekada odjekivali pucnji i granate, vodile se ulične borbe iz kuća i dvorišta u kojima su kratko vrijeme prije toga, sada zaraćene strane živjele kao dobri susjedi. Dok dostojanstveno hodamo ožiljci na fasadama kuća promatraju danas novu hrvatsku stvarnost kao posljednji svjedoci tog vremena u Vukovaru. Još nisu sve kuće obnovljene, čekaju na svoj red.
I prolazak kraj razrušenog vodotornja stvara u čovjeku nelagodu, jer govori o žestini tih borbi. U Koloni sjećanja ratna zbivanja u Vukovaru vrte se kao film obojan neizbrisivim bojama tuge, nevjerice i očaja kojega smo gledali tih devedesetih godina. Svaki novi učinjeni korak je korak sjećanja i individualnog propitkivanja o braniteljima Vukovara, o njihovim razmišljanjima tih prokletih dana u posljednjim trenucima života dok su ubojiti geleri frcali iz susjedova dvorišta oko njih. Nameću se pitanja: Koliko su se bojali, čemu su se nadali? Svaki taj naš korak u Koloni sjećanja je neopazice korak prema njima mrtvima, koji u nama živima budi nečistu savjest zbog njihove patnje i stradanja koja nas opominje da nisu sanjali ovakvu slobodnu i demokratsku Hrvatsku, da nisu položili svoje nevine živote na oltar domovine da bismo danas kopali novi ponor u ne zajedništvu hrvatskih građana. Gotovo na svakoj kući pored kojih prolazimo visi hrvatska zastava, a na nekim terasama stoje i žene u crnini koje nam govore o nikad prežaljenima. U Koloni sjećanja, njihova nas žrtva, kroz nečujne glasove u ozračju tuge, čini milosrdnijima, solidarnijima, jednostavno, čini nas boljim ljudima.

Ovčara

U predvečerje, nakon završetka programa pod nazivom „Svjetlosna rijeka sjećanja“, otpuštanja svjetlećih lampiona Dunavom u spomen na ubijene i nestale branitelje Vukovara, naš novigradska grupa napustila je grad te se uputila na Ovčaru, u skladište (hangar) bivšeg poljoprivrednog kombinata Vupik, kojega su srpski agresori pretvorili u koncentracijski logor za osobe nesrpskog podrijetla. Tu je 20. studenoga 1991., doveden 261 ranjenik i medicinsko osoblje iz Vukovarske bolnice, zlostavljani su i odvedeni u skupinama od po 20 osoba, samo 900 m podalje od hangara gdje su mučki ubijani i bačeni u masovnu grobnicu. Mučenju u logoru je na licu mjesta podleglo četiri zatočenika, među kojima i hrabri novinar Siniša Glavašević. Na središnjem dijelu hangara, danas Memorijalnom muzeju, nalaze se spiralni krugovi u kojima se vrte imena 261 stradalnika. Dok se vrte u krug polako nestaju u ponoru mračnog kruga na čijem dnu svijetli svijeća-kao simbol vječnog svjetla koje im osvjetljava put u nezaborav.

Gostoprimstvo u Lovasu

Posljednje odredište novigradske grupe bilo je okrjepa. U Lovasu, mjestu kraj Vukovara, bogato smo počašćeni večerom, između ostaloga, čuvenim lovačkim čobancem. U ime Grada Novigrada toplo su zahvalili Lovašanima na gostoprimstvu, dogradonačelnica Novigrada Sonja Šikanić i vođa puta Anton Nino Beaković, novigradski vijećnik i predsjednik HDZ Novigrada, a načelnica općine Lovas, Tanja Cibra je uzvratila istom zahvalom, spomenuvši da je ovaj susret samo segment već ranije dobro uspostavljene suradnje s Novigrađanima.
Putovali smo još jednu noć i stigli na novigradski kolodvor u cik zore. Uzduž novigradske ulice Domovinskih žrtava, iskrili su još plamički u lampionima postavljenima pred dvije večeri povodom obilježavanja obljetnice pada Vukovara i masakra u Škabrnji. Tom je gestom osnažena povezanost Istre sa cijelom Hrvatskom u sjećanju na sve nevine žrtve rata.

Piše: Sanja Bosnić
Obrada teksta iz Glasa Istre