Vagabundo, vagabundo lutaj dalje srce ludo…

28.07.2020

Vagabundo, vagabundo lutaj dalje srce ludo…

 

Riječima u pjesmi udahnuo si život zauvijek

Tekst niže, napisan je na dan 29. srpnja 2018. kad nas je prije dvije godine Oliver napustio zauvijek. Bio je objavljen u Glasu Istre, kao hommage tom velikom glazbeniku i našem životnom suputniku. Sadržajno je koncipiran od stihova iz njegovih pjesama i kao takav je svakog 29. srpnja jednako emotivan i čitljiv sve dok legenda o Oliveru bude trajala.

Dobro jutro tugo di si bila ti, stigla si nam s juga da nas sitiš s kim si snila u tišini mora vječni odlazak.
Danas je umro Oliver i sahranjen je u Veloj Luci gdje je tek sada, u dalekim visinama, nedostižnima njegovu galebu, ostvario svoj životni san vrativši se zauvijek rodnoj grudi koju će pokriti žuto lišće ljubavi. Kad umre čovjek rađa se tuga i nevjerica, no ubrzo shvatimo da smrt nije ništa nova, ništa nova…Jednostavno tako je moralo biti, jer ključ života je u nečijoj tajanstvenoj ruci. Ali kada nas napusti prijatelj drag koji je svu ljubav svoju nama u pjesmama dao dok srce nam diše, onda čežnja u nama dršće kao pjesma naglo prekinuta, jer ta pjesma je bila njegov život i onaj naš zajednički kojim nas je nerazdvojno vezao. Oliver je živio za pjesmu, živio u pjesmi i pjesma je bila sav život njegov u koji je stavija šaku riči, iscidija svu lipotu svita i unatoč rašpavu glasu išla ga je bez piza. I kad je bio dišperan judi i kad je bio kuntenat. I danas tugujemo zbog prerane smrti Olivera, ali se ne opraštamo od njega, već mu uzvraćamo zahvale za sve nježne godine otpjevane zajedno i riječi iz kojih u nama naviru najljepši zvuci. I želimo da noćas kad postane leptir u mističnoj slutnji traga bez beskraja osjeti kako će zauvijek živjeti u našim sjećanjima gdje nas lipa mladost za njega veže dajući s godinama patinu našem starenju u kojem nas često puta uhvati malinkonija u duši, u duši. No život je skalinada, tu se penje, tu se pada, svaki korak je jedna skala, a jedna skala jedna nada i ča je onda život vengo fantažija?! A s tobom je Olivere dragi uistinu to i bio. Svaka je pisma bila jedna skala u kojoj si nježne riječi sačuvao za nas i učio nas da vjerujemo u ljubav, naša zvijezdo sjajna. Vridilo je. I sada kada si pustija brod iz boce, odrišija cimu i okrenija provu da plovi u beskrajnim nebeskim oceanima znamo da se negdje gore u skrovitim visinama novi život rađa i da ti nije teško putovati, i kada bi se još jednom rodilo tvoje tilo istu bi pismu snilo i bilo bi ča je bilo, prijatelju naš, morski vuče, mirno ti more i viruj da rič ta tvoja još će dugo živit za te, dok i naša karoca polako za tobom gre i neka gre.

Piše:Sanja Bosnić