Već otrcana hrvatska priča

10.04.2022

Već otrcana hrvatska priča

Već otrcana hrvatska priča

 

Zavirite li na umaštinu u njene ruralne dijelove nije ništa iznenađujuće da se život tih krajeva sve više udaljava od života kojeg propagiraju gradske pa sve do državnih vlasti. I ako želite posjetiti te krajeve morate se osloniti na vlastito prijevozno sredstvo. Auto, bicikl, jer već duže vremena ti krajevi nekoliko kilometara od Umaga nemaju autobusne veze s Umagom. Ne, da nemaju saobraćajne veze, nemaju trgovine, pošte, banke, čak niti bankomata, a o ostalom što je potrebno za život da i ne govorimo.

I teško je naići sugovornike jer i oni sami više ničem i nikome  ne vjeruju. U glas će Vam odgovoriti da su ih svi napustili i svaki tekst o njima je suvišan, jer za njih nema odavna nitko sluha.

I ovo je priča, o čovjeku koji živi na tim područjima  i nije važno njegovo ime.  Jednostavno čovjek je slika stvarnog života na ovim ruralnim umaškim prostorima:

 - Otpušten sam kao tehnološki višak u doba kada je to bilo aktualno. Kasnije sam nešto radio na crno i jedva dočekao godine za mirovinu. A, kakva ona može biti? Taman nekoliko kuna ispod prosjeka. Ne ostane mi skoro ništa od mirovine kada platim sve režije. Još nekako je bilo dok je supruga bila živa. A danas!  Sve je poskupilo. Porast cijena to je katastrofa. Vlada snizi PDV a ovi dižu cijene. A što nas sutra čeka? Rijetko jedem meso, ali ribu nikako. Evo da nemam ovo malo vrta oko kuće ne znam što bi? Ovima u gradu još je i teže. Pa ipak najviše me ubija samoća. Ponekad prođe i dan da s nikim ne popričam. Sa susjedima tu i tamo. I oni svoj križ nose nije ni njima lako. Jedini prozor u svijet mi je televizija.  Evo sada u okolici skoro više nema niti auta. Starci smo i ostajemo sve više bez dozvola, jer nam nije produžena. Ali to je posebna priča. A, autobusne veze nema! I što ti preostaje ako trebaš liječnika, platiti režije u Umagu. Da niti banke niti pošte nema na ovim prostorima. A, trebaš li brašno ulje ili tome slično opet moraš nekoga moliti da ti  to dopremi iz grada. Danas su u Umagu i vrtići besplatni i za one koji primaju deseta puta veći dohodak nego je moja mirovina. A mi nemamo niti autobusnu vezu koju bi sami platili. Odavna su gradske vlasti skinuli brigu o nama. Toga nije bilo niti u socijalizmu u najcrnjem mraku. Danas je pravilo:  „Tko ima više daj njemu, a sirotinja ionako treba crknuti“,- pomalo bijesno i ispod glasa odgovara moj sugovornik.

Na ove riječi ime i nije važno. Jer to je realna naša stvarnost.

 

Tekst : Zlatan Varelija