Zaboravljena obljetnica Jadranske magistrale

15.06.2020

Zaboravljena obljetnica Jadranske magistrale

818 kilometra uz bisere Jadrana

Ovih dana navršava se pedeset i pet godina od završetka najvažnijeg infrastrukturnog projekta našeg turizma. Ceste poznate i kao „Plava magistrala“ ili jednostavno Jadranska magistrala, koja je utrla put današnjem turizmu.
Volim putovati tom cestom. Mnogi govore o napornoj vožnji, ali mene nikada ne zamara. Slojeviti krajolici koji neprestano mijenjaju slike i promiču pred očima dok zadržavate pravac auta na zavojitom cestom ljepota je koju se ne zaboravlja. Cesta čas oplakuje i dodiruje plavetnilo morske površine, pa zatim sure Velebitske stijene. Dok se vozim njome promiču reklame i neonski natpisi. Jeftine picerije, reklame za Camere – Zimmmer- Ubytovanie, benzinske stanice, grozdovi apartmana, ruševne zgrade, pečeni janjci u limenim „kapelicama“ bilibordi s Isusima nižu se dok putujem ovom biserom. A udarci bure dok tresu automobil kao da su zadnji pokušaji odbrane prirode u devastaciji ovog prostora.

Povijest ceste

Cesta poznatija iz vremenskih prognoza kao cesta D8 je asfaltna prometnica koja povezuje primorska mjesta od Trsta do albanske granice od čega 818 km prolazi kroz Hrvatsku od Plovanije do „konavoskog konfina“ na Debelom brdu. Tih 800 –tinjak kilometara prometnice probijano je petnestak i više godina nakon Drugog svjetskog rata. Do kraja pedesetih godina prošlog stoljeća probijene su velebitske vrleti i cesta je stigla do Zadra. Do sredine 60. godina bolje rečeno do 1965. cesta je stigla do konavoskog konfina. Početkom šezdesetih godina već postaje jasno da bi turizam mogao biti unosan ulog za budućnost zemlje. Jugoslavenska država prihvaća se posla, i diže kredit kod Svjetske banke da bi tijekom samo petnaestak mjeseci od 1964/65. uz lokalnu građevinsku operativu i uz pomoć jugoslavenske armije izgradila 271 kilometar ceste te spojila segmente između Šibenika i Rogoznice, Omiša i Makarske te južno od Podgore. Cestu su pratili mnogobrojni politički mitovi i legende. Po jednoj legendi pričalo se da je cesta izgrađena novcem koju je Tito zaradio preprodajom američkog žita u zemlje trećeg svijeta. Po jednoj je priči pričalo se da su Amerikanci htjeli pokloniti cestu Titu, radi ustupaka u borbi protiv“ Istočnog bloka“ , ali je on to odbio. Razne priče dugo vremena su kolale oko izgradnje ove prometnice.

Društvena vrijednost ceste

Samom izgradnjom ceste narušila se stoljetna slika ovog kraja. Kako je cesta prolazila jako blizu mora, podigla je vrijednost dotada bezvrijedne zemlje uz more koju se u patrijarhalnim obiteljima obično davalo u nasljedstvo kćerima, što je imalo za posljedicu dosada u ovom dinarskom kraju nezapamćene slučajeve razvitka ekonomskog matrijarhata. Stoga dugi niz godina vodile su se sudske i ostale rasprave oko nasljedstva ovih nekretnina. Za cestom je išla prva „cimer fraj“ izgradnja. Za njom dolaze i prve vikendice. U dotada nenapučenim uvalama i valama nastaju nova naselja u kojima socijalistički građanin po prvi puta s radošću privatizira Jadran i nastaju vikendaška naselja uz samu cestu Povile, Klenovica, Grebašćica, Brodarica…. Tamo gdje dopire cesta dopiru i kuće. Jedna od tajni koja je danas pala u zaborav je i krivolov dinamitom. Kako za cestu punu tunela i pokosa naveliko miniralo gradilišta su bila puna štapina koje će krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih oruđe divljeg ribarenja. Stoga u to vrijeme nije bila rijetkost pronaći osobu bez nekoliko prstiju ili šake. Ovo je lijepo prikazao u svom dokumentarcu „Dinamitaši“ B. Lentić.

Cesta danas

Sredina je mjeseca svibnja 2020. i auto polako gmiže ovom zavojitom cestom. Nigdje nikog! Niti automobila niti čovjeka. Tišinu narušava samo tiho brujanje motora. Prošlih godina u ta vremena kilometarske kolone talijanskih slovenskih , njemačkih registracija, a danas negdje nikog. I dok gmižem ovim zavojitom cestom naselja se redaju jedno za drugim: Rudelić Draga. Lukovo Šugarje. Barić Draga, Križac. Mandalina, Tribunj Lisarica, Tribunj Šibuljine, Starigrad nigdje života. Kao da je sve ovo nestvarno, kao iz nekog najcrnjeg horor filma. U ovoj nijemoj gluhoći još više dolazi do izražaja da ovaj dio Jadrana izgleda groteskno preizgrađen i ružan isprepleten bezidejnošću u arhitektonskom izričaju, gdje razni meksičko, turski i ini stilovi izgradnje još više narušavaju izgled najljepšeg djela Europe. Iako je danas cesta izgubila na važnosti uslijed izgradnje „Dalmatine“ magistrala je i dalje cesta malog mjesnog života. I dok se vozimo i prolazimo stoput tim asfaltom koji je kao da je oduvijek postojao ne misleći da je on u naše živote ušao takoreći točno pred pedeset i pet godina.

Piše: Zlatan Varelija