Zaboravljena rimska cesta CESTA «VIA FLAVIA», završni dio

29.06.2021

Zaboravljena rimska cesta CESTA «VIA FLAVIA», završni dio

Plovidba Mirnom do kraja reportaže


Danas je Bujština ispresijecana raznim hedonističkim i rekreacijskim cestama. Njima se kreću skupine pješaka, biciklista, vinopija, gurmana, jahača, lovaca i tko sve ne. Sve one imaju nekoliko ciljeva ; utažiti znatiželju, zadovoljiti individualne ili skupne interese, kako kulinarske, ugostiteljske, tako i duhovne ili neke druge pak materijalne naravi. Ipak je za ovo područje značajno da ono poznaje i nekoliko povijesnih cesta, koje su imale isključivo vojno-strateški ili gospodarski interes. Nažalost ovih cesta nema u turističkim kartama.
Primjerice početkom prvog «milenija» ovim prostorima prolazila je cesta rimskih legija poznatija i kao «Via Flavia». Trasa flavijske ceste veoma je stara i dandanas izaziva na ovim prostorima niz nedoumica. Ona je igrala važnu ulogu u učvršćivanju rimske vladavine u Istri, a bila je glavna prometnica i u gospodarskom životu ovih predjela za vrijeme te vladavine. Vjerojatno se po njoj kretala i rimska vojska 39. g. p. Krista u vrijeme kada je konzul Azinije Polion krenuo iz Cisalpinske Galije da pokori pobunjenike koji su živjeli na Istočnoj obali Jadrana. Tuda je prolazila i vojska konzula Gaja Sempronija Tuditana koji je 129. g. skršio otpor Histra, kao i vojska konzula Aulo Manlije Vulzona 178. g. kada je u potpunosti uništio Histre.
Na «Tabuli Peutingerijani» su oblik i geografski položaj Istre prikazani samo približno vjerno, a trasa ceste i položaj naselja ubilježeni su proizvoljno i najčešće krivo smješteni. «Flavia» je vodila od Tergeste preko Nagone i Dekana te prelazila rijeku Rižanu. Na rijeci Rižani bila je postavljena carinska kontrola na prolasku ka zapadnoj Istri. Prelazila je preko Šmarja, premoštavala Dragonju ispod Kaštela te se blagim usponom penjala do Bujske visoravni. Te uspone u gradnji nije bilo teško prevladati jer su se po njoj kretali pješaci, vojnici i zaprežna vozila. Na «Tabuli» između Rižane i Poreča bili su smješteni Kveri. Na karti su prikazani kao građevina sa četiri trijema, što je označavalo mjesto na kojem se zaustavljalo radi odmora i drugih potreba. Putne stanice su postojale za izmjenu konja i opskrbu živežnim namirnicama. U tim stanicama nalazili su se i objekti za okrepu, prostorije za smještaj robe, pa čak i terme. Jedna od takvih putnih stanica mogli su biti Kveri. Ona se mogla nalaziti nedaleko «Flavijske ceste» na rijeci Mirni. Neki povjesničari ovu putnu stanicu vežu uz natpis u kojem se spominje da su dekurioni na trošak zajednice dali izgraditi banju za besplatno kupanje robovima, stanovnicima mjesta i putnicima. (natpis je nađen 1740. g. između Novigrada i Buja) . Drugi natpis govori da je Barbija Sekunda, kći Lucija na svoj vlastiti trošak Junoni Feroniji podigla hram, kip i trijem sa stupovima. Feronija je žensko božanstvo izvora, stoga nije isključena mogućnost da se sadržaj ovog natpisa odnosi na spomenute banje. Natpis je pronašao biskup Tommasini i bio je ugrađen u pročelje crkve Sv. Lovre u Pavićima nedaleko Mirne. Vjerojatno je putna stanica Kveri bila u neposrednoj blizini Bastije. Od mnogobrojnih izvora u dolini Mirne za položaj putne stanice sa termama mogli bismo uzeti onaj kod izvora Slanići ili Ronki koji se nalazi u dolini ispod brežuljka Sv. Pelagija. Na ovom brežuljku nalaze se ruševine stare građevine. Naziv Slanići govorio bi u prilog mišljenju da su na ovom izvoru bile terme sa mineralnim sastojcima u vodi. Iz dražice Slanići put vodi ka brežuljku Sv. Pelagija, zatim preko Mirne do Gradula. Nasuprot Sv. Pelagiju nalazi se srednjovjekovna utvrda i naselje Nigrinjan. Na ovim prostorima postoji najuži položaj između sjeverne i južne strane doline Mirne. Ovaj položaj na rijeci nema niti okuke pa je vrlo pogodan za prijelaz preko nje.
Na «Tabuli» nije označena rijeka Mirna ( Ningus) Ovaj naziv rijeke Ningum potječe iz govora Gradinaca iz brončanog doba koji su živjeli u 3. i 2. mileniju prije Krista na ovim prostorima. U govoru bi ovih južnih Semita, Ningum bio složen od dviju riječi, Nin što je označavalo riječ za gospodaricu i Gum što je označavalo izvor. Mirna ja kao malo koja rijeka bogata izvorima. Ovaj naziv odgovarao bi današnjoj rijeci Mirni sa značenjem gospodarica (božica) izvora. Južni pritok srednjeg toka rijeke Mirne na hrvatskom jeziku naziva se Butoniga, na talijanskom Butonega. Navedeni se naziv ove rječice slaže od korijena dviju riječi Butto i Ningum.
Općenito se smatra da je «Via Flavia» premoštavala rijeku Mirnu kod Velih Vrata preko mosta Ponte Portona. Ova pretpostavka nije točna. Sam most kod Velih Vrata nije postojao prije propasti Venecije. Ponte Porton na položaju Velih Vrata kako ovo mjesto nazivaju žitelji Kostanjice, nije srednjovjekovni most preko rijeke Mirne. Prastari most nalazio se jednu milju istočnije na livadama Batićana. Tu se nalazio istoimeni izvor i vodenica. Do Batićana je preko Mirne vodio most i uz selo Žudetiće do Vižinade. Antički nalazi kod sela Žudetići mogu biti potvrda da je stara cesta od izvora Batae prelazila put Žudetića. Na cijelom toku rijeke Mirne od spomenutih Velih Vrata do ušća rijeke nije postojao most, već su vojsku i putnike preko rijeke prevozile skele sve do XX. st. Most na Ponte Portonu nalazi se na okuci rijeke. Taj položaj nije pogodan za postavljanje mosta, budući da rijeka Mirna za vrijeme učestalih kiša postaje vrlo nemirna te bi se tako mogao srušiti kao 1962 g. Rimljani su svoje ceste pažljivo gradili, smišljeno i planski nastojeći da idu ravničarskim terenima a rijeke nikad nisu premoštavali kod okuka. Današnja je cesta od Buja preko Velih Vrata do Vižinade nastala povezano sa razvojem srednjovjekovnih naselja Grožnjana, Vižinade i propalog Ružara. Na spomenutoj dionici ceste most za lokalni prijevoz nije postojao, već se nalazio nešto istočnije ispod izvora Batićan. Putnike i robu kod Velih Vrata prevozili su preko rijeke žitelji Kostanjice. Most je kod rijeke pregrađen 1936. g. u vrijeme modernizacije ceste Trst Pula. Već 11. rujna 1943 g. partizani pri miniranju oštećuju most. Most je obnovljen 1945. g. od savezničke komande u Puli. Tada je drvenu konstrukciju zamijenila željezna. Već 1947. g. saveznička vojska pri odlasku iz ovih krajeva odnosi i željeznu konstrukciju mosta. Gradski kotar Poreč obnavlja most i postavlja drvenu konstrukciju. Ali 1962. g. most se urušava pred naletima pobješnjele Mirne, te je već slijedeće godine (1963.) sagrađen novi stabilan most od betona koji i danas služi za prijelaz preko rijeke.
Antička cesta je nesumnjivo vodila preko rijeke Mirne, kako je označeno na «Tabuli Peutingerijani». Ta cesta je na ovoj «Tabuli» shematski ucrtana, te se na njoj ne može označiti točan prijelaz preko rijeke Mirne. Ova cesta sigurno nije prolazila preko Porte Portona ili još udaljenijem mostu na livadama Batićan, nego po najbližem spustu prema Gradulama i Bastiji. Druga antička cesta sporednog je značenja, a vodila je uz zapadnu obalu Istre. Ovom cestom bili su povezani antički gradovi, luke, mnogobrojne stambeno gospodarske zgrade (ville rusticae) i kamenolomi. Od magistralne ceste Via Flavie na Dragonji sporedni put vodio je prema Savudriji (Silbo) Siparu. Od Sipra antički se put može sigurnije slijediti prema Katoru, Umagu, Sv. Ivanu Kornetskom, Lovrečici, Dajli, Novigradu i dalje. U X. st. spominje se trajekt koji je prevozio robu i putnike na Mirni kod Antenala. Pravac opisanog puta uz zapadnu istru postoji iz antičkih vremena. Njegova se trasa pretežno sačuvala do današnjih dana Ovaj put je nastao tokom razvoja poljoprivrednih gospodarstva u prvim stoljećima rimske vlasti u Istri.

Tekst i fotografije: Zlatan Varelija

Nadam se da sam Vam, dragi čitatelji na preko pedeset novinskih kartica prevezao preko Mirne, provozio Vas riječima uz samu Mirnu i predočio ono što je Mirna značila za stanovnike ovih krajeva
Ujedno mi je i žao što radi tehničkih stvari nisam Vam čitateljima podario niz fotografija jer jednom riječju Portal ima svoja tehnička ograničenja