Zabranjeno plakatiranje

16.07.2021

Zabranjeno plakatiranje

Zabranjeno plakatiranje

Nešto čudno se događa u mome gradu? Možda to niste zapazili moji sugrađani, ali na oglasnim pločama kojima se izvještavaju građani o kulturnim manifestacijama, nigdje o kulturnim događajima u Novigradu, Bujama, a nedaj bože u Grožnjanu. Ovih dana započeo je još jedan od najznačajnijih jazz festivala na prostorima nekadašnje države. Ali o tome šutnja u Umagu,. Nigdje obavijesti, niti plakata. Zainteresiran time pokušam ući u trag tom i takvom odnosu. I gle čuda! Umag i njegove strukture zabranile plakatiranje kulturnih događaja koja se održavaju u susjednim mjestima, usprkos tome što su davatelji usluga to bili voljni tu uslugu i platiti. Znači svaki plakat i obavijest i njena naplata trebala bi se sliti u umašku gradsku kasu. Mala ali neka se nađe makar za sladoled. Iz odgovora nadležnih Grada Umaga nemušto obrazloženje u nekoliko riječi glasi. Ovim obavijestima o programima u drugim nama susjednim mjestima nanosimo štetu programima koje mi organiziramo.

Iz ovog stava možemo iščitati da to su programi, ali nedovoljno dobri jer naši su jedini kvalitetni. I nismo nijedan korak se udaljili od Jugoslavije. Stoga nije ni čudno da nas građane Umaga participiraju kao Jugoslavene, a Grad Umag kao posljednji bastion Jugoslavije. Nije li nas  Jugoslavija gušila svojom ideološkom tupavošću i zato što nam se unatoč otvorenim granicama često činila golemom kasarnom nalik onima u kojima smo služili obavezni vojni rok. Nitko nije ni pomišljao na mogućnost da će za manje od trideset godina građane  Umaga  zanimati samo oni sami, to jest jedni druge. Kad su ljudi zainteresirani samo za svoju sredinu, kad im nedostaje širi vidik, ljute se za svaku sitnicu, lako zamjeraju i sve su vrijeme zavidni i kleveću jedni druge.
 I danas mi je nekako jasnije što je pisao  Radomir Konstantinović u svojoj knjizi „Filosofija palanke“.  Premda Konstantinović svoju raspravu utemeljuje u srpskoj palanačkoj sudbini i iskustvu, u njezinu gotovo plemenskom poistovjećivanju i nijekanju individualnoga, u njoj je mnogo toga što se mirne duše može primijeniti i na iskustvo umaškog provincijalizma. Pasivnost i lagodnost razvijaju poseban stil, stil koji postaje sam sebi svrhom, stil neprestana nijekanja i omalovažavanja. To je stil koji nadrasta čovjeka, koji je iznad čovjeka, koji je ono prikriveno u kolektivu, u duhu mediokriteta, on šapće i glasan je kad treba: ništa nije važno, ništa nije vrijedno. Provincijalni duh u sadašnjosti teži osvajanju čitavoga prostora, kao što teži i isključivanju i odvajanju drukčijih. Marginalci, pripadnici manjina i došljaci pritom su najmanje važni, zato što predstavljaju pijune u igri u kojoj služe za legitimaciju i simulaciju otvorenosti. Pravi je cilj odvojiti drukčijega u svojoj sredini. Duh provincije osvaja sadašnjost, ali i povijest: povijest je naša, i uvijek je samo naša, bilo da je krivotvorena ili stvarna.
Sve je to i mnogo što drugo moguće samo u zatvorenom prostoru. Vrijeme interneta i globalizacije nije ni od kakve pomoći ako se ljudi bave samo sami sobom i svojom rodovskom, političkom i kulturnom okolinom. U takvu se prostoru razvija hijerarhija posebnih moralnih, pa čak i umjetničkih kriterija kojih se ne tiču kriteriji vanjskoga svijeta. Vanjski svijet postaje važan samo u onoj mjeri u kojoj se u njemu mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, po mogućnosti one koje će nanijeti štetu.

Moj prijedlog onima koji odlučuju o ovakvim odlukama da navrate u Gradsku knjižnicu Umag i posude knjigu gore navedenog autora. Jer svakog imalo kulturnog građanina Grada Umaga ovakve odluke preneraze. Ali davno je rečeno : da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Tekst: Zlatan Varelija