Zakonito pogodovanje ?!

12.05.2022

Zakonito pogodovanje ?!

Zakonito pogodovanje ?!

 

Pitam se u posljednje vrijeme, postoji li neka odredba u našim hrvatskim zakonima koja, izričito naglašena, omogućava zakonito pogodovanje u jedinicama lokalne samouprave ?

Što o tome kaže Kazneni zakon ?

U spomenutom zakonu, postoji poglavlje kaznenih djela protiv službene dužnosti - Nezakonito pogodovanje, obrađeno u članku 292. koji kaže: 

„ 1) Službena ili odgovorna osoba koja na temelju sporazuma pogoduje jednom od gospodarskih subjekata prilagođavanjem uvjeta javne nabave ili sklopi ugovor s ponuditeljem čija je ponuda u suprotnosti s uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka   kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja iskoristi položaj ili ovlast pogodovanjem u davanju, preuzimanju ili ugovaranju poslova za svoju djelatnost ili djelatnost osoba s kojima je interesno povezana.

Nedostatak stvarne namjere za kažnjavanje nezakonitog pogodovanja

Da su jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj, leglo mita i korupcije, već i „vrapci na grani“ znaju. Analizom sadržaja odredbi Kaznenog zakona, više je nego uočljivo da  zakonodavac nije imao političku volju donijeti zakon koji će predstavljati efikasni instrument za kažnjavanje raznih gradonačelnika i načelnika općina koji su duboko ogrezli u kriminalne radnje.

Sam naziv, nezakonito pogodovanje u stvarnosti je neadekvatan. Znači li to da postoji zakonito pogodovanje ? U čemu, na što se odnosi ?

Sama riječ ili pojam pogodovanje, znači, dati nekome u nečemu, neku prednost ili korist.

Smije li se u javnom sektoru, nekome pogodovati, samo zato što je obnašatelju dužnosti s javnim ovlastima pružena mogućnost suverenog odlučivanja o nekim bitnim elementima npr. u javnoj nabavi ili prostornom planiranju ?

Zakon spominje pogodovanje u javnoj nabavi na temelju sporazuma  ili sklapanje ugovora s ponuditeljem čija je ponuda u suprotnosti s uvjetima iz dokumentacije za nadmetanje itd.

„Naivni“ zakonodavac kao da ne zna da se dokumentacija za nadmetanje, može pripremiti onako kako to odgovara točno određenom ponuditelju. Primjerice, specifična vrsta opreme za neku školu, vrtić ili slično za koju se zna, da je neće moći ponuditi drugi konkurenti.

Zakon o javnoj nabavi također omogućava manipulaciju tokom javnog nadmetanja.

 

Kako to izgleda u praksi ?

 

Vidljivo je to u proceduri javne nabave sa visokim, milijunskim iznosima. Treba samo analizirati pojavu i dinamiku događaja. Izmjena ugovorene cijene radova između javnog naručitelja i ponuditelja (izvršioca radova), tokom trajanja radova rekao bih, postaje uobičajena praksa koja se formalno temelji na članku 320. Zakona o javnoj nabavi.

Ako su javni naručitelj i ponuditelj u dogovoru (bez pisanog sporazuma kojeg spominje Kazneni zakon) dvoje potpisnika, mogu manipulirati u postupku javnog nadmetanja.

Ponuditelj daje izuzetno nisku ponudu kojoj ne mogu konkurirati drugi ponuditelji jer nisu u dogovoru i ne znaju da će naknadno, doći do izmjene ugovora sa dodatnim radovima.

 

Tko je taj koji kontrolira ispravno i zakonito postupanje tokom izmjene prvotnog ugovora ?

 

Administracija javnog ponuditelja, nadzorni organ na gradilištu ili netko treći u ime države ? Odgovor je nitko, jer su svi upleteni, direktno ili indirektno, u mrežu korupcije. Svi oni imaju interes, da se „okrenu na drugu stranu“ i ne vide manipulaciju u javnoj nabavi.

Nelogično je, što zakonodavac u odredbama zakona spominje pogodovanje tvrtkama , odnosno gospodarskim subjektima ali ne i pogodovanje fizičkim osobama, građanima.

Znači li to da ne postoji čin pogodovanja fizičkim osobama od strane osoba sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima?

Mito i korupcija, jednako su „dobro razvijeni“ na relaciji dužnosnik-fizička osoba, građanin. Dobar primjer te pojave su prostorni planovi.

 

Proširenje građevinskog područja i javni natječaji

 

Već viđeno u praksi. Kod širenja obuhvata građevinskog područja, vuku se neke čudne, nelogične linije. Umjesto zaokruživanja građevinskog područja u neku logičnu cjelinu mogu se primijetiti cik-cak linije koje zahvaćaju zemljišne čestice određenih vlasnika. Pažljivijom analizom vlasništva, točno se može utvrditi namjera, a to je nekome omogućiti a nekoga onemogućiti u budućoj gradnji.

Prema kaznenom zakonu, izgleda to nije pogodovanje već stvar prostornog planiranja.

Slične primjere „zakonitog“ pogodovanja imamo kod javnih natječaja za prodaju ili zakup nekretnina u gradskom vlasništvu.

Gradonačelnik, po funkciji koju obavlja, može nakon provedenog natječaja, bez ikakvog obrazloženja, donijeti odluku da se natječaj poništava. Možda je zakonodavac imao namjeru da dodatno, omogući nositelju izvršne vlasti, arbitriranje u korist javnog vlasništva ? U praksi se događa suprotno, nositelji izvršne vlasti zloupotrebljavaju svoja ovlaštenja i instituciju poništenja natječaja pretvaraju u svoj „privatni ćef“, namještanja prodaje ili zakupa, onome kome oni žele.

Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi također daje čelnicima u JLS ovlaštenja za odlučivanje o stjecanju i otuđenje nekretnina i pokretnina do vrijednosti od 0,5% prihoda bez primitaka ili najviše do 1.000.000 kuna vrijednosti. Ovakva zakonska odredba također stvara prostor za razne manipulacije koje se dešavaju u praksi. Manipulacija ili pogodovanje, sve je to na kraju isto.

Ništa bolje stanje nije niti sa zakonom o proračunu prema kojem, jedinice lokalne samouprave imaju obvezu podnošenja godišnjeg izvješća o izvršenju proračuna  predstavničkom tijelu, najkasnije do 31.svibnja tekuće godine. Ti rokovi se često puta probijaju i nikome ništa. Nema sankcija.

I kršenje odredbi o izbornoj šutnji prema Zakonu o lokalnim izborima ne predstavlja problem. Kada se krši izborna šutnja, prvo bi trebalo reagirati gradsko izborno povjerenstvo a nakon podnesene prijave, trebao bi reagirati DORH, ali se to ne događa.

Gradska izborna povjerenstva ne prijavljuju prekršitelja ako se radi o starom-novom gradonačelniku jer su u zavisnom položaju a DORH najradije zaključuje da sankcioniranje prekršitelja „nije njegov posao“.

Što se može zaključiti u konačnici ? Imamo zakone koji djelomično određuju čin kaznenih djela i prijestupa (onoliko koliko je potrebno da zakoni budu usklađeni sa pravnom regulativom EU), ali se nedovoljno sankcioniraju. S vremenom, prekršitelji razumiju da njihove kriminalne radnje ostaju neotkrivene ili nekažnjene pa ih to ohrabruje da čine nova, još veća kaznena djela.

 

Analizirao: Veljko Ivančić