Zastave u gradu koje nemaju veze s Krležom

10.10.2020

Zastave u gradu koje nemaju veze s Krležom

Zastave, zastave, plave boje recite nam dal' nam dobro stoje?

Ne mogu tvrditi sa sigurnošću je li gradonačelnik Grada Umaga pročitao posljednje napisano književno djelo Miroslava Krleže “Zastave” (pet kronološki sabranih knjiga), ali sigurno je bio jedan od rijetkih gradonačelnika u Hrvatskoj nadahnut naslovom te knjige. I to je već nešto.
Jer kako drugačije objasniti, raskoš, besmisao i funkciju umaških zastava na svakom koraku. Jeste li razmišljali ikad o svrsishodnosti ove suvišne vizualne dijaloške forme po gradu i okolnim naseljima? Je li vam poznat ijedan grad u Hrvatskoj toliko premrežen identičnim zastavama koje ama baš ništa ne predstavljaju ovako prekobrojne, osim memoarskog tumačenja da se nalazite u Umagu i da ne smetnete s uma ime njegova vladara. Niti ove zastave imaju estetsku vrijednost, niti umjetničku, niti promotivnu… samo su još jedna faktura pride ispostavljena iz proračuna za suvišan, socrealistički ukras grada. No možda ima istine u jednoj legendi koju ću vam pisanom predajom prenijeti, a meni su je davno kao i svaku pravu legendu prenijeli usmenim putem.

Legenda o zastavama

U jednom gradu na Jadranu mali poduzetnik imena Bandirić, šivao je zastave, majice, štampao razna znakovlja, dekoracije na njima i keramičkim šalicama kao i drugim suvenirima. Kad je Bandirić sakupio nešto sitne love, javio se u Grad da bi za sitnu lovu kupio u industrijskoj zoni parcelu na kojoj bi sagradio halu i razvijao biznis u EU sa svojim šarenim i lepršavim zastavama. Treba njih uvijek za protokolarne svečanosti i svugdje na službenim objektima, te ostalim mjestima. Takav je zakon o zastavama. A Bandirić je očito bio najveći poštovatelj zakona!
I kad se domogao gradske parcele za sitnu lovu, na 360 rata, počeo je štekati. Kasnio je s uplatama Gradu. Vršili su iz financija pritisak, a onda se na koljenima pojavio u Gradu moleći za razumijevanje i kompenzaciju. Kakvu? Ponudio je da će umjesto uplata preostalih rata za teren šivati zastave za Grad i sve ostale gradske potrebe. No kad su iz financija to preračunali u njegovo preostalo dugovanje shvatili su da će to potrajati desetljećima, pa su se dosjetili naručiti još jarbola, izbušiti rupe gdje stignu i zakačiti dužničke zastave što ponosno vijore, a ne znaju zašto.
Legenda ne zna je li Bandirić već podmirio svoje dugovanje naspram Grada. I sasvim je lako moguće da sada već iz Grada njemu plaćaju naručene zastave, jer što bi nakon svega trebalo sada učiniti s ovim nasađenim jarbolima. Ne mogu biti prazni kao galge bez obješenoga. Ako je tako, to bi značilo da je Bandirić pogodio dobar biznis s Gradom.
Simpatična mi je bila ova legenda, ali u sebi sam se nasmijala pri pomisli što bi se dogodilo da je recimo vlasnik obrta “Kokice” na isti način prebijao svoje eventualno dugovanje prema Gradu. Vjerojatno bi još svi umirovljenici i socijalni slučajevi, vrtićarci i školarci jeli obavezno po paketić pop corna dnevno! Uostalom zar to nije zdravije od epidemije zastava?

Piše:Šjora Keka od Pera