Zašto ovdje nikoga ništa ne zanima?

13.04.2022

Zašto ovdje nikoga ništa ne zanima?

Zašto ovdje nikoga ništa ne zanima?

 

Prije nekoliko mjeseci upoznao sam zanimljivu gospođu, širokih vidika . Priča mi da je doselila iz glavnog grada prije nešto manje od tri godine. Nastavlja nešto prije pandemije. Tu i tamo znamo se naći i popiti kavu. Pred neko vrijeme rekla mi je da joj se neke stvari čine čudnim, tajanstvenim i  začuđujućim te me zamolila  da joj pomognem pronaći odgovor na njih. Odgovorio sam joj da ću pokušati, a ona je poput zapete puške odmah ispalila pitanje: „Zašto ovdje nikoga ništa ne zanima?“ Otkada se doselila prije tri godine, kao da sam ušla u tunel u kojem se tek malo razabire svijetlo. Kulturni mrak, trećerazredni kulturni događaji, ne poznavanje ruralnih sredina osjećam život na rubu civilizacijskog svijeta. To je slika koju nosim u sebi.  „Pa zašto ljude ovog grada ništa ne zanima?“,  opet ponovi pitanje. „Ma ipak ih nešto zanima“, ispravlja se moja sugovornica. „Zanima ih samo ono što je lokalno. Tko je koga prevario, tko se rastaje, tko s kime živi, tko je kupio novi terenac? I slično. Ili pak mogu moji sugrađani raspredati danima o svjetskoj politici, a od nje su već odavna i bogovi digli ruke, jer je i njima izmakla kontroli. I kao da će ovaj mali svijet moga gradića“,  nastavlja moja sugovornica „riješiti ove svjetske probleme, ne znajući da su oni poput «prdca u svemiru» po snazi rješavanja svjetskih pitanja.

Duže sam razmišljala o tim pitanjima. I sve sam više uvjerenja, da znam i sama odgovor na ovo svoje pitanje a što se potvrdilo i na ovoj posljednjoj kazališnoj predstavi. „Sjedim tako ispijajući  kavu“,  nastavlja moja sugovornica – „ kad čuh razgovor za susjednim stolom, ne svojom krivicom već glasnim pričama i smijehom  o večernjoj predstavi. Ma kakva vrsna glumačka ekipa? Pa gdje ti ONI  glume? Koga to kod nas dovode, samo trećerazredne glumce, umjetnike koje neće nitko više gledati?  Ma kod nas i ionako gostuju trećerazredni glumci. Zaboljela me ta negacija, taj negativitet, jer vjerojatno o glumcima koji su to večer odigrali predstavu  nisu ništa znali. Ovaj duh zanovijetanja i kritizerstva koji sve više uzima maha, duh samozadovoljnog sveznanja i oholog isključivanja stvaralačkog, kao i zagriženo omalovažavanje svakoga pojedinačnog ne vodi ničem drugom nego negaciji. Pa ipak, ova negacija nije kritika, već predstavlja obično likovanje napuhanih mediokriteta i običan provincijalni nihilizam. Za duh provincijalizma u prvom redu nitko nije vrijedan, niti je njegov posao vrijedan, jer njegov je svijet jedini i jedino ON zanimljiv. Ma“,  smiješeći se nastavlja moja sugovornica „ovaj termin provincijalizma vrlo je zanimljiv. Sam pojam provincija uporabno je došao iz zemljopisa i upućivao je na pokrajinu, oblast i širi, odnosno uži prostor izvan glavnog grada. U prošlosti ona nije imala negativno značenje, a u političko-administrativnom pogledu zapravo nema ni danas. Ali u kontekstu stanja duha ovaj  termin ima negativno značenje. Pasivnost i lagodnost provincijalizma razvijaju poseban stil, stil koji postaje samom sebi svrha, stil neprestana nijekanja i omalovažavanja. To je takav duh koji i kad šapće i kada je glasan, uvijek isto govori, ništa nije važno, ništa nije vrijedno. Došljaci poput mene, ili istinski pripadnici nacionalnih manjina pritom su najmanje važni, jer predstavljaju male figure u igri, u igri u kojoj služe za legitimaciju simulacije otvorenosti. A  zapravo je pravi cilj odvojiti drukčijega u svojoj sredini. Takav duh provincije osvaja ljude u sadašnjosti, ali je i njihova povijest  jer je tu prisutan, bilo krivotvoren ili stvaran. Stoga sve više dolazim do odgovora na pitanje koje sam postavila. A zašto ovdje nikoga ništa ne zanima? Odgovor je vrlo jednostavan. Uslijed vladanja provincijalnog duha!“, završava svoj monolog moja sugovornica.

Je li je danas u svijetu interneta i globalizacije moguće  živjeti u zatvorenom autarhičnom prostoru? priupita sugovornica. Na ovo njeno pitanje  moj odgovor je «DA». U takvom prostoru razvija se hijerarhija posebnih moralnih, pa čak i umjetničkih kriterija, jer je vanjski svijet samo važan u mjeri u kojoj se mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, po mogućnosti one koje će nanijeti štetu drugima u unutrašnjem svijetu. Provincijalni se duh hrani lijenošću i neznanjem. Svagdje tamo gdje je malo intelektualnog napora, malo radoznalosti i malo znanja, tamo je mnogo vremena za kombiniranje, a ako svega od toga ponestane, sasvim se vjerojatno može nešto i izmisliti. Na ovu moju konstataciju sugovornica odgovori protupitanjem: „A  može li se prosvjetiteljstvom i naobrazbom uopće pokrenuti ovaj mali grad u poimanju novih kulturnih dobara?“

Kulturne navike se stječu kroz čitav život. One nisu genetski određene. Od najranijeg djetinjstva, obitelji, osnovne škole one se uče. One su poput odgoja. U mome gradu većina misli da se one stječu u školi, kroz naobrazbu, a u školama misle da se baš naprotiv, stječu u obitelji, društvu. Provincijalni se duh ne želi baviti samim sobom jer pasivnost i lagodnost izazivaju poseban stil, podvedeno na  jednostavni rječnik «drugi neka riješe problem»!!!!  

 

Tekst: Zlatan Varelija