Zlatan Varelija: U posjet Kosinju

15.06.2020

Zlatan Varelija: U posjet Kosinju

Uspomene ponosa i slave ne blijede

Današnji događaj s groblja asocirao me na daleku 1992. godinu. Dan je državnosti 30. svibnja i ceremonijalna svečanost obilježavanja pod Središnjim križem umaškog groblja. U povećoj sviti ceremonijalista na prste jedne ruke mogli su se vidjeti učesnici prvih vojnih postrojbi s ovog područja. Dok promatram uredno postrojene ceremonijaliste misli mi odlutaju na tu daleku 1992. godinu i sjetih se tih ličkih dana u vojničkim čizmama i mojeg prošlogodišnjeg posjeta tom kraju nekako u ovo isto svibanjsko vrijeme.
Kada na ovim prostorima sjeverozapadne Istre priupitate žitelja koja mjesta poznaje u Lici, mnogi će reći Kosinj, Kosinjsko polje. Nekako, dio ovog ličkog kraja ostao je u srcima mnogobrojnih mladića s ovih istarskih prostora, još tamo daleke 1992. godine Tu su se mnogi po prvi puta susreli s ratom. I ne ratom s filmskog platna, već onim stvarnim.
Kosinj, tu se spušta Velebit zadnjim svojim naborima. Tu je u 15. stoljeću tiskana prva knjiga na hrvatskom jeziku pisana glagoljicom. Kosinjski fratri Pavlini su, pomoću Gutenbergovog stroja tiskali knjige još prije pet stotina godina. Malu prijenosnu tiskaru darivao je pavlinima Anž Frankopan i u Kosinjskom Bukovcu radila je prva hrvatska tiskara. I začudo 22. veljače daleke 1483. godine u ovom mjestu ugledala je svijetlo dana prva tiskana knjiga u Hrvatskoj i ovom djelu Evrope.
Dobro se sjećam tog kasno svibanjskog jutra 92.-e, kada smo pristigli u dolinu: Umorni znojni u nevjerici i iščekivanju polako smo napuštali autobuse. Smjestili smo se u barakama na jezeru hidroelektrane. Da umjetno jezero hidroelektrane pokrilo je mnogobrojne kuće Kosinjana. Jezero je bilo granica. S druge strane vode bila je Krajina. Već ujutro dočekao nas je pozdrav srpskog radio Korenice; „evo pristigli talijanske ustaše“.

Kosinj iz slavne povijesti

I ovo nije tekst o bojevanju na ličkom ratištu, već tekst o dvadeset sedam godina kasnije. Dok skrećem s ceste što vodi od Otočca za Perušić pred putokazom za Kosinj, osjećam da se pripitujem: Je li se što promijenilo u ovom kraju? Već prvi kilometri mi sve govore. Već odavna nitko od cestarskih službi nije obratio na cestu. Uska, nepregledna, više nalik na švicarski sir, rupa do rupe, vodi me u dolinu. I kuće su ostale iste, samo danas mnoge izgledaju da u njima nitko ne živi. Polako gmiže automobil među gustim ličkim raslinjem. A u zraku se osjeća miris vode. Kroz šipražje nazire se voda umjetnog jezera. A treptaj srca govori da tu negdje, čeka me najljepši pogled! I gle! Most kao iz Andrićevih knjiga. Rastegnuo se iznad vode u svoj svojoj ljepoti. Kosinjski most sedamdeset četiri metra dug što premošćuje rijeku Liku spaja Gornji i Donji Kosinj. Projektirao ga je u 19. st projektant Milivoj Frković, a izgrađen je po uzoru na starohrvatsku mostogradnju. tehnikom uklinjenjem kamena. Most je jedinstven po otvorima i lukovima koji imaju funkciju rasterećenja vodnog vala pri udaru na most. Jedinstven je njegov odraz u vodi koji pridonose značaju mostogradnje.
Legenda o nastanku imena Kosinj stiže u daleku slavensku povijest. Legenda govori da su ovim putem krenuli ka moru Klukas, Lobelos, Koseniz, Muhlo i Hrobatos i dvije sestre, Tuga i Buga te se po Kosenizu, ovaj kraj nazvao Kosinj. Opće je poznato da je povijest Kosinja vezana za puteve što su vodili iz unutrašnjosti ka moru: Središnja Lika, Kosinj, Krasno pa dalje na more. Čitajući povijesne zapise doznajemo da se u srednjem vijeku u buškoj župi uz donji tok rijeke Like nalazio kraj poznat u hrvatskoj povijesti kao „ Bočaći“. Vjeruje da je kraj dobio ime o gradu Bočaj, čije se ruševine nalaze na 660 metara nadmorske visine između Gornje i Donjeg Kosinja. Nekad se Bočaj nazivao Kosinjgrad. Po tome su njegovi vlasnici dobili ime Kosinjski. Tako se u latinskoj ispravi iz 1461. spominje Lascho de Kosin, a 1484. godine iz isprava doznajemo da je knez Anž (Ivan) Frankopan posudio od Juraja Kosinjskog njegov grad Kosinj na sedam godina. Pretpostavlja se, ali se sa sigurnošću ne može tvrditi, kako je u Kosinju tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga, jer u njezinu kolofonu nema bilješke o mjestu tiskanja. Ipak, sigurno je da je „Misal po zakonu rimskoga dvora“ prva hrvatska tiskana knjiga. Tiskana je 22. veljače 1483., dvadeset i osam godina nakon, prve knjige u svijetu tiskane pomičnim slovima 1455., Gutenbergove Biblije. Procjenjuje se da je hrvatski prvotisak „Misal po zakonu rimskoga dvora„ tiskan u dvjestotinjak primjeraka. Primjerak Misala iz 1483. čuva se u Samostanu franjevaca trećoredaca glagoljaša na Ksaveru u Zagrebu. Druga hrvatska tiskana knjiga, tiskana u Kosinju 1491., jest Brevijar po zakonu rimskoga dvora, poznatiji kao Kosinjski brevijar, čiji se jedini primjerak čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka u Veneciji.
Kosinj je za turskih provala 1522. i 1525. bio razoren i opustošen te se hrvatsko stanovništvo postupno raselilo iz toga područja.

Nova lička stvarnost

Polako krećem preko mosta i uskim putem krećem ka Gornjem Kosinju. „Mili Bože“, je li ona gostiona „ Kod Ćopića“ još uvijek radi? I gle, još je uvijek otvorena. Pred gostionom parkirano nekoliko automobila. Ništa se ovdje nije promijenilo! Iste stolice samo starije i oronule, stolovi koji vape za lakom, i unutrašnjost još odiše starim vremenima. I slika nekadašnjeg predsjednika ostala je ista. Vrijeme kao da je stalo. Za susjednim stolom nekolicina mještana ispija pivo. Kao u ona vremena čaša i ne postoji. Razgovaram s vlasnikom i pričam mu kako se ovdje nije ništa promijenilo od nekadašnje 92. Pričam mu o tim danima. Društvo za susjednim stolom čuvši našu priču kao da je jedva čekalo da se uključi u naš razgovor. Dobro se sjećam te 92.-e. Sjećam se i kada ste pristigli tu u naše krajeve. Po prvi puta osjetili smo da nismo sami. Da su nam pristigli i Istrani na pomoć u odbrani. Da to su bila neka druga vremena u kojima smo mislili da će nam biti bolje, priča branitelj Josip Pintur. Iz razgovora doznajem da bi žitelji voljeli da Kosinjska dolina opet oživi. Zgodno bi bilo sagraditi koji apartman da ljudi uživaju u ovom miru, zelenilu, da vide prvu hrvatsku tiskaru. Možda bi putnika namjernika privukao ovaj prekrasni most jedan od ljepotana hrvatske mostogradnje kupio vreću najboljeg ličkog krumpira.. Ali u Gornjem Kosinju nitko neće graditi ništa! Gornji Kosinj i susjedno selo Mlakva zapravo ne postoji. Umjesto dva mjesta u kojemu je po zadnjem popisu stanovništva obitavale 183 duše u prostornom planu općine ucrtano je akumulacijsko jezero. Na ovom prostoru odavno se planira izgradnja hidrocentrale Kosinj. Ali hidroelektrane nema! Jer u selima koja ne postoje samo su ljudi kojima ova birokratska zavrzlama ionako otežava težak život. Njihovih sela nema, znači da nema niti građevinskih dozvola, nikada nisu dobili vodovod, ne mogu dići hipotekarni kredit, a tržište nekretnina ovdje niti ne postoji: Pa tko je lud kupiti kuću koja će sutra biti potopljena. Sve ovo je rezultiralo odlaskom mladosti, propadanjem imanja i besanim noćima već desetljećima žitelja doline. Još 1971. g dolina je brojala preko 5000 duša a dana na ovim prostorima obitava niti njih osamstotina. Ali ono što je najžalosnije, a što doznajem od mojih sugovornika. Priča se da da će im nuditi 4 kune o četvornom metru zemljišta, a zemljište minimalno vrijedi 4-5 eura. Ali i tu je problem, što oni nisu niti vlasnici svojih kuća i zemljišta jer gruntovne knjige ne postoje. Dok se knjige ne srede mještani neće moći doći do minimalno svojega novca. Dogoditi će se isto što i vlasnicima izvlaštenih parcela preko kojih je prolazi lička auto cesta. Ni dandanas njih oko 70% ne može uzeti svoj novac radi nesređenih gruntovnih knjiga. Samo nas obmanjuju, država, županija, općina, govore moji sugovornici. Evo moj rođak iz Zagreba, bivši Kosinjanin Pavo Klobučar kupio stado ovaca i želio je izgraditi kuću i gospodarske zgrade. Išao u općinu da ishodi građevinsku dozvolu. Ovi iz općine slali ga u županiju, a ovi iz županije govore da dozvole nema jer tamo je planirana akumulacija. I ljudi vide da tu nema perspektive. A općini odgovara da se sela potope, jer će od HEP-a dobivati rentu. Kad treba nešto platiti onda smo tu, evo moramo platiti i slivne vode a mi pod jezerom nadovezuje se na razgovor bivši aktivni branitelj Zvonimir Jurković. Moji sugovornici kao da svojim pričama žele otjerati zle misli o budućnosti prekrasne kosinjske doline. Bude li ovdje akumulacijsko jezero više neće biti niti crkve Antuna Padovanskog, niti groblja a svi mrtvi premještena u zajedničku grobnicu. Na to nećemo pristati ni od koju cijenu! Danas u Lici i životinje su zaštićene, a tko još danas mari za ljude. Nisu ovo riječi mojih sugovornika bačene niz vjetar, već na temelju dobrog a možda i vlastitog iskustva. 1966. godine nedaleko Ličkog polja stvoreno je umjetno akumulacijsko jezero Krušćica s branom visokom osamdeset metara u čijim dubinama se nalazi selo Krušćica s crkvom Sv. Ilije. Za potrebe hidroelektrane žitelji sela su iseljeni i načinjena je zajednička grobnica, a spomenik s više od tristotine mrtvih nalazi se nedaleko jezera u selu Vaganac. Za lijepog ljetnog vremena kada je vodostaj nizak dobro se u jezeru ocrtavaju kuće i crkva sv. Ilije.
Dok polako napuštam Gornji Kosinj, a uskom vijugavom cestom preko mosta put Donjeg Kosinja, zaustavljam se na vidikovcu. Dolje rastegnuta poput spavača, spava ovaj biser Like. A kroz glavu mi prolaze misli: Tu gdje smo po prvi puta čuli puščano zrno, osjetili miris baruta, sutra će voda sve prekriti. Prekriti dio naše ljudske povijesti, sve u ime njegovog božanstva, novca. A pokoljenja koja će doći iza nas s podsmijehom će posprdno govoriti: A kakvi ste vi to bili branitelji, što ste to branili? a vidjeti će samo vodu!

Tekst Zlatan Varelija
fotografije: Vesna Kiseljak Varelija