Župniku draži konj od misala ( reportaža iz Čepića) prvi dio

27.03.2022

Župniku draži konj od misala ( reportaža iz Čepića) prvi dio

Župniku draži konj od misala

( reportaža iz Čepića) prvi dio

 

Prije Drugog svjetskog rata u selu je živjelo 228 žitelja, no nakon rata počelo je iseljavanje, pa je do 2001. ostalo tek 61 stanovnika u 19. obitelji. Danas u selu živi 55 stanovnika u 22. obitelji.

 

 

            Osim Ćepića, na rubu istoimena polja na zapadnom podnožju Učke u Istri postoji još jedno selo  istoimenog imena. Smješteno na Gornjoj Bujštini, na jednom od bezbrojnih brežuljaka neposredno uz slovensko hrvatsku granicu. Krećem od Buja ka Šterni pa dalje put Čepića. Prolazim kroz sela, a sva se ona kao i mnoga druga sela, smanjuju, polako nestaju, raseljavaju i polako umiru. Ruše se kao starodrevne srednjovjekovne kule. Novonastale tranzicijske prilike kao da ne pogoduju selu. Nagrizaju ga kao crv napuklo drvo. Ostavljaju ga na milost i nemilost staračkim domaćinstvima. Kad čovjek prolazi kroz ova prazna prostranstva, kroz ovu bogomdanu zemlju, zaokuplja ga pomalo nostalgija. Refleksivne misli prekida ulazak u Šternu. Tu lijevo, uskim asfaltnim putem krećem ka Čepićima. Uspinjem se lagano ka vrhu brežuljka. Ovdje je granica dviju općina Grožnjana i Oprtlja. Nakon 700 m iz smjera sela Prišći stiže se na sljeme brežuljka gdje se uzdiže crkva Marije Božje Snježne. Povrh crkve uzdiže se selo Čepići.

Kuća Gravisijevih dominira selom

            Prema mišljenju i pisanju nekih povjesničara ovo područje pripadalo je posjedima rimskih careva. Nakon propasti rimskog carstva, područje potpada pod vlast Bizanta. Sredinom VIII. st. ova područja pripadaju franačkim gospodarima. Krajem VIII. st. namjesnik- vojvoda Ivan naseljava Slavene. Napustivši Pulu, vojvoda se vjerojatno naseljava na područje ( po nekim povjesničarima ) Novigrada a po nekima, na ušću rijeke Mirne, točnije u Svetom Jurju. Po franačkom pravu, zajednička i ničija zemlja smatrala se državnom. Tako su i ovi krajevi smatrani  državnom zemljom. Stoga vojvoda Ivan naseljava uz granicu Slavene, kao koloniste, koji su prema franačkom zakonu trebali obrađivati zemlju a ujedno i braniti granice carstva. Ovaj Ivanov potez ujedno je i zametak  razvitka slavenske općine i komune. Godine 1102. istarski markgrof Vladarik ove posjede kao i mnoge druge u Istri poklanja akvilejskom patrijarhu. U XII. st. isti posjedi potpadaju pod vlast novigradskih biskupa. Tijekom vremena, pojedini novigradski biskupi predali su u najam ili zakup pojedina sela i posjede. 1465. godine 12 posjeda u selu Čepićima prodaju se plemićima Dal Sennonu a potom markizu Gravisiu čija obitelj je stoljećima bila vlasnik posjeda u ovom selu. Kasnije ove posjede preuzima obitelj Srebrnich (Srebrnić) kako su se voljeli pisati. Oni ovim prostorima i kolonatskim odnosima vladaju do Drugog svjetskog rata kada napuštaju ove posjede.

Bez magarca se nije mogao zamisliti život u selu

            U svojim spisima, selo Čepić (Cepich) spominje novigradski biskup Anton Saracen (1593. g) kada izvještava Svetu Stolicu o crkvama u župi Šterna. Najdetaljnije podatke o selu zapisao je biskup Nikola Gabrieli (1684-1717). Između ostalog navodi da u selu Čepić živi 13 obitelji sa 78 žitelja. Selo ima dvije uređene crkve. Žitelji su siromašni. Biskup  Viktor Mazzocca zapisao je 1731. g. da je imenovao još jednog hrvatskog kapelana, jer dosadašnji župnik i kapelan u župi Šterna ne mogu upravljati tako velikom župom. Dalje izvještava da su se u župi događale mnoge nezgode. Nisu se mogli dijeliti sakramenti bolesnicima u ovim šumovitim predjelima. Desetinu u selu Čepić i Gradini ubirala je koparska obitelj Gravisi. Biskup Gašpar Negri je šest godina kasnije (1737.g.) zabilježio sljedeće: Već više od 100 godina nijedan biskup nije osobno obišao župu Šterna bojeći se neprohodnih puteva. Tek je sadašnji biskup uspio detaljnije sve obići, pregledati i sa zaprepaštenjem otkriti veliko neznanje i krajnju bijedu. Poslije mise sazvao je glavare triju sela:  Gradina , Topolovca i Čepića. Glavari sela pozivali su se na siromaštvo i bijedu, te jedva da su u mogućnosti sakupiti desetinu. O tadašnjem župniku zabilježeno je sljedeće: «Sadašnji je župnik takav da mu je draži konj nego li  misal. Povjeravajući povjereno stado nekom kapelanu najamniku stalno izbiva iz župe». U crkvenim knjigama Čepić se svugdje pisalo kao Cepich ili Ceppich, ponekad Maloceppich, a nigdje kao Čepić.

 

Tekst i fotografije Zlatan Varelija